Žena (45) iz Stepanovićeva kod Novog Sada jedna je od ljudi koji su pukom srećom izbjegli veliku tragediju na Željezničkoj stanici Novi Sad. Ona je opisala sve detalje kobnog trenutka koji je odnio 14 života.
Podsjetimo, prekjuče je nekoliko minuta prije podneva došlo do tragedije kada se obrušila nadstrešnica na ulazu u zgradu stanice. Iz za sada nepoznatog razloga, u sekundi je pala betonska nadstrešnica teška nekoliko tona i poklopila putnike koji su čekali prevoz. Ispod ruševina više od 80 spasilaca izvukli su tijela žrtava, a brojka crna - 14 stradalih među njima i djeca.
- Sam Bog me je spasao. Niko drugi, vjerujte. Krenula sam to jutro po neke potrepštine u Novi Sad, kao što obično i radim. Došla sam na stanicu juče oko 11.25 časova i sela na jednu od klupica. Dijelila sam je sa jednim starijim čovjekom. Sjedim i razmišljam da li sam kupila sir, pogledam u kesu i vidim da nisam. Ustanem, pa onda sjednem, pomislim ko će se sad vraćati opet na pijacu i to zbog sira, ali opet nešto me kopka i odlučim da ipak propustim taj autobus i da odem onim kasnije - kaže sagovornica Kurira dok su joj oči vidljivo otekle od plakanja i nastavlja:
- Odem do pijace. Kupim domaći sir i prilazim stanici, a ono kao da sam u nekom filmu. Okrećem se oko sebe, sirene se čuju, čujem jaukanje, dozivanje, bolno zapomaganje.
Prema njenim riječima, sve što je uradila jeste da su joj ispale kese sa namirnicama koje je držala u obe ruke.
- Sve što sam vidjela jeste da padam. O Bože, mogla sam da poginem. Sjedela sam tu ispod prije nekoliko trenutaka. Prebledela sam, znam da me je neki čovjek pridržao. Pitao me je da li sam dobro, nisam mu ništa rekla, htjela sam ali glas nisam mogla da pustim - kaže u jednom dahu ona opisujući njen šok nakon što je vidjela ruševine ispred stranice.
- Ja se ne sjećam kako sam poslije došla kući. Poslije mi je muž pričao da se plašio da sam nastradala jer mu se nisam javljala na telefon, a rekla sam mu da čekam autobus i da dolazim. Nije znao da sam se vratila po sir. Išao je da me traži, preživio je agoniju.
Sa knedlom u grlu kaže da je poznavala nastradale komšije Đuru Švonju (75) i tinejdžera Nemanju Komara (17).
- Žao mi je što je došlo do ovoga, ovo nije smjelo da se desi. Bog ih je uzeo sebi sa razlogom, iako smo mi svi neutješni i mislimo da je ovo velika nepravda. Niko nije smio da strada - kaže on dok briše suze sa nadutog lica.
Kako je rekla plače od juče, ne može da se smiri.
- Trudim se da ne mislim o tragediji, ali to je jače od mene. Ne mogu, a da ne mislim i na tu djecu koja su stradala. Vidjela sam njihove slike na vijestima, trčkarale su oko klupica. Sjećam se, deda je opominjao djevojčicu da bude u njegovoj blizini da ne izletjela na kolovoz. Brinuo je... Sve te slike su mi pred očima. Nisam spavala, plašim se da zaspim - kaže ona na kraju razgovora.
