Za samo jedan evro, naljepnica sa znakom „stop“ i natpisom „bojkot američkih proizvoda“ preko zastave SAD, može da se kupi u onlajn prodavnicama u zemljama Zapadne Еvrope za koje su SAD od kraja Drugog svjetskog rata najznačajniji politički i ekonomski partner na planeti. Ili su barem to bile dok uvođenjem carina na uvoz iz skoro čitavog sveta i kršenjem sporazuma o slobodnoj trgovini, američki republikanski predsjednik, Donald Tramp, nije započeo svjetski trgovinski rat.
Vlade pojedinačnih država, kao i Еvropska komisija, brižljivo vagaju odgovor na Trampove mjere. Građani mogu sa manje diplomatske uviđavnosti ili političke kalkulacije, vođeni sopstvenim političkim i etičkim uvjerenjima, da odlučuju kako da se postave u trgovinskom ratu koji su započele SAD.
Potrošačima u Еvropi nude se silni američki proizvodi i usluge – od Mekdonalds hamburgera, putera od kikirikija ili Pringls čipsa, preko Koka-kole, soka od narandže, Starbaks kafe, viskija ili donjeg veša Viktorija sikret do kupovine preko Amazona ili korišćenja Gugla, Fejsbuka ili PejPala…
U nizu zemalja Еvropske unije potrošači su se već okrenuli protiv SAD. Istraživanje Lund Univerziteta u Švedskoj pokazalo je da je većina potrošača te zemlje spremna da bojkotuje američke proizvode i usluge, 20 odsto građana to već čini. U Francuskoj je, prema anketi instituta Ifop, 57 odsto građana spremno da bojkotuje sve sa oznakom „mejd in USA“, skoro trećina kaže da već to čini. U Njemačkoj aktivisti inicijative „Baj from ЕU“ u samoposlugama američke proizvode postavljaju naopačke da bi sugerisali kupcima zemlju porijekla i – mogućnost bojkota.
Često se čuju ocjene da bojkoti neće uništiti ili bitno nauditi moćnim američkim koncernima. No cilj građana i nije da neku kompaniju unište, jer znaju da je to nerealno. Ali bojkot utiče na ugled određene marke ili firme. A istorija potrošačkog bojkota pokazuje da on može da bude i veoma uspješan.
Politikolozi govore o „političkoj potrošnji“ i ona je, po ocjeni istraživača, postala jedna od najčešće primenjivanih neizbornih formi političke participacije. Autorke istoimene knjige Ditlind Štole i Mišel Mikeleti smatraju da politička potrošnja znači da „potrošači koriste tržište kao političku arenu sa ciljem da promene institucionalne ili tržišne prakse za koje smatraju da su etički, ekološki ili politički sporne“.
