Svakog 19. decembra pravoslavci slave Svetog Nikolu. Neke procjene kažu da će sutra u više od 30 odsto domova u Srbiji gorjeti svijeća jer je ovo po broju svečara ubjedljivo najveća srpska slava. Ako računamo da prosječna porodica ima oko 20 gostiju za slavskom trpezom onda je potpuno jasno kako je nastala uzrečica da za Svetog Nikolu “pola Srbije slavi, a druga polovina ide u goste”.
Ipak, priča o tome kako je došlo do toga da baš Sveti Nikola postane “najpopularnija” slava u Srbiji, malo je kompleksnija i teško se objašnjava samo jednim razlogom.
Sveti Nikola je bio episkop Mire Likijske u Maloj Aziji. Riječ je o vaseljenskom svecu tj. onome koga podjednako poštuje i zapadni i istočni svijet. Legenda kaže da je Sveti Nikola za života bio veliki dobročinitelj koji je sve svoje bogatstvo i imanje razdijelio siromašnima, a on sam je, vođen čudesnim glasom, krenuo da u narodu širi vjeru, pravdu i milosrđe.
Već samom svojom pojavom je donosio utjehu, mir i dobru volju među ljude, a skroman kakav je bio, novac nije davao ljudima u ruke, već im je stavljao u džep da bi se iznenadili kada ga nađu. Upravo zbog ovih detalja se vjeruje da je legenda o Djeda Mrazu proistekla baš na osnovu života Svetog Nikole.
I dok je zapadni svijet potpuno prihvatio Santa Klausa u obliku debeljuškastog djeda koji, obučen u crveno djeci donosi paketiće, u Srbiji kult Svetog Nikole ima još dublje korijene i održao se sve do današnjih dana.
Sveti Nikola je živio u 4. vijeku, a njegovo žitije je jedno od prvih prevedenih sa grčkog jezika. Prihvatajući hrišćanstvo, Srbi su upravo na primjerima iz života Svetog Nikole učili o smislu i vrlinama ove religije, pa su ga vremenom usvojili za svog zaštitnika.
Naravno, razlog za toliku “popularnost” Svetog Nikole među Srbima može biti i mnogo prizemniji i “ovozemaljskiji”.
Stara Srbija bila je zemlja seljaka u kojoj je najveći dio stanovništva preko cijele godine radio u polju. Zima je bila jedini period kada je bilo vremena za predah, pa je Sveti Nikola, koji se slavi 6. decembra po starom, odnosno 19. decembra po novom kalendaru, bio idealan.
Osim ovoga, neki etnolozi ističu i da je za rasprostranjenost kulta Svetog Nikole među Srbima zaslužno i već poslovično siromaštvo našeg naroda. Kako Sveti Nikola pada u vrijeme božićnog posta, takvu slavu je uvijek moguće spremiti - treba samo malo hleba, krompira i rakije, pa da se ugoste gosti i “ispoštuje” svetac. A, ako se nađe i malo ribe… onda je to već prava gozba!
Vjerovatno je da je svaki od ovih razloga u određenoj mjeri doprinio današnjoj popularnosti Svetog Nikole među Srbima.
