Naš veliki patrijarh Pavle, koji je vodio Srpsku pravoslavnu crkvu od 1990. do svoje smrti 2009. godine, bio je duboko poštovan i voljen, ne samo od vjernika, već i od šire društvene zajednice.
Njegova smjernost, skromnost i posvećenost vjeri bili su izuzetni u svijetu u kojem su često dominirali bogatstvo, moć i površne predstave o religiji.
Patrijarh Pavle nije bio samo duhovni lider, već i simbol moralnih vrijednosti koje je unosio u svakodnevni život ljudi. Njegove riječi bile su mudre, ali još značajnija bila su djela koja je sprovodio. Patrijarh Pavle je prepoznatljiv po tome što nije tražio pažnju za sebe, već je živio život u skromnosti i službi vjernicima.
Među mnogim neobičnostima u njegovom životu bila je i činjenica da nije vjenčavao parove, niti učestvovao u obredima sahrana, iako je to praksa koju obično vrše visoki crkveni zvaničnici. Ovaj njegov stav bio je temeljno vezan za duboko duhovno uvjerenje, koje je Patrijarh Pavle usmjerio na vjernost vjeri, skromnost i ponekad i na distancu od ljudskih emocija i tradicija. Da bismo bolje razumjeli zašto Patrijarh Pavle nije vjenčavao ni sahranjivao, potrebno je da dublje uđemo u njegovu filozofiju života i duhovno opredjeljenje.
Ko je bio Patrijarh Pavle?
Patrijarh Pavle rođen je kao Gojko Stojčević u 1914. godini u selu Kičevo u Makedoniji. Iako je odrastao u običnoj porodici, od mladih dana pokazivao je duboku pobožnost i želju da služi Crkvi. Njegovo obrazovanje i monaški život započeli su u manastiru, a tokom godina proveo je mnogo vremena u svijetu monaštva, učeći od starih učitelja i samospoznajući prirodu života i vjere. Njegov monaški put ga je odveo na visoke crkvene položaje, ali njegova jednostavnost i ljubav prema vjernicima su ostali nepromijenjeni.
Tokom svoje službe kao patrijarh, Pavle je bio poznat po tome što je izbjegavao luksuz i javnu pažnju. Volio je da se povuče iz vanjskih obaveza, kako bi se posvetio duhovnom životu i pomaganju narodu, kroz molitve, savjete i posjete crkvama i manastirima. Veoma je poštovao tradiciju, ali istovremeno nije bio sklon formalizmu i pretjeranoj ceremonijalnosti.
Vjenčanje i sahrana kao privilegija
Jedna od najzanimljivijih odluka Patrijarha Pavla bila je njegova distanca prema obredima vjenčanja i sahrane. Iako je bio najviši crkveni zvaničnik, poznat je po tome što je odbijao da vjenčava parove ili obavlja sahrane, čak i kada su u pitanju bili vrlo visoki državni zvaničnici. To uključuje i situaciju sa srpskim premijerima, ministrima, ali i prijateljima i bližim poznanicima.
Razlog za ovu praksu leži u njegovoj filozofiji o svetosti tih činova. Patrijarh Pavle je smatrao da vjenčanje i sahrana nisu samo društvene ceremonije, već duboko duhovni obredi koji podrazumijevaju posebnu odgovornost i privilegiju. U njegovim očima, ovakvi obredi trebali su biti reservisani za najuzvišenije duhovne zajednice, kao što su kraljevske i carske porodice. Ovaj stav bio je utemeljen u njegovom uvjerenju da Crkva treba da čuva svoju svetost i da ne smije biti razvodnjena populizmom i političkom korektnošću.
Isto je primijenio i njegov prethodnik, patrijarh German, koji je, poput Pavla, odbijao da vjenčava i sahranjuje, smatrajući da bi se takvi obredi trebali poštovati kao rijetki i posebno značajni trenuci. Smatrali su da bi time sačuvali duhovnu vrijednost tih obreda i dali im odgovarajuću težinu, bez previše uplitanja političkih i društvenih pritisaka.
Teološko opravdanje i lični izbor
Za Patrijarha Pavla, vjera nije bila nešto što je trebalo biti prikazivano ili iskorišćavano za ličnu ili društvenu korist. To je bio izbor života koji je podrazumijevao duboku odanost vjeri i njenom čistom značaju. Vjenčanje i sahrana su obredi koji obilježavaju ključne trenutke u životu i smrti, a Patrijarh Pavle je smatrao da ih treba obavljati sa maksimalnom pažnjom i posvećenošću. Ovaj pristup mogao je da se protumači i kao želja za očuvanjem svetosti tih činova, kako bi oni zadržali svoje duhovno značenje i ne postali samo javne ceremonije.
Patrijarh Pavle je ostao upamćen ne samo kao vođa Crkve, već i kao moralna i duhovna figura koja je živjela onako kako je govorila. Njegova odluka da ne vjenčava i ne sahranjuje bila je dosljedna njegovoj filozofiji o svetosti Crkve i njenih rituala.
.webp)
Želio je da zadrži njihovu ozbiljnost, ne dopuštajući da postanu dio svakodnevnog političkog života. Ovaj njegov pristup, uprkos tome što je izazivao zbunjenost kod mnogih, zapravo je bio odraz njegove duboke vjere i posvećenosti Crkvi, piše portal "Ona".
