Cijelo Pančevo priča o spektakularnom odlasku u penziju njihove dugogodišnje nastavnice biologije Radmile Trkulje, koja je prošlog utorka kada joj je bio posljednji radni dan, ali i 65. rođendan, rasplakala svu djecu, kolege, tetkice i domara u Osnovnoj školi "Jovan Jovanović Zmaj".
Plakala je i ona, ali od sreće jer je, kako kaže za "Nova.rs", ispunila zadatak - sva djeca koja su izašla iz ove škole postali su čestiti, pošteni i dobri ljudi.
Taj 10. septembar ostaće zauvijek upamćen među zaposlenima, ali i učenicima Osnovne škole "Jovan Jovanović Zmaj“ u Pančevu, kada su se teška srca i suznih očiju oprostili od svoje dugogodišnje koleginice i nastavnice biologije Radmile Trkulje koja je otišla u penziju.
Nastavnica Rada, kako su je svi zvali, radila je u ovoj pančevačkoj školi punih 30 godina, te ne treba da čudi što su se đaci ujedinili i priredili joj nezaboravan ispraćaj u penziju, ali i proslavu njenog 65. rođendana.
Nastavnica Rada opisuje za "Nova.rs" kako je reagovala kada je ugledala masu djece kako aplaudiraju i uzvikuju "Rado, Rado“.
"Bila sam zabezeknuta, uopšte nisam očekivala. Sva sam se pogubila. Nisam ništa znala o tome, mada sam predosjećala. Samo nisam očekivala da bude tako spektakularno. To su sva moja djeca, iz svih razreda. Čak su bila i ona kojima nisam predavala biologiju. Svi su bili u hodniku, napravili su taj divni špalir… Еmocije me obuhvatile sa svih strana“, priča uzbuđena nastavnica.
Prvo iznenađenje uslijedilo je u učionici u kojoj je nastavnica držala čas. Đaci su napisali divni čestitku, svi do jednog su se potpisali, a niko nije mogao da sakrije suze.
"Malo smo i plakali, to je prosto neizbježno. Nakon nekoliko minuta emocija, pozvao me je direktor da dođem kod njega u kancelariju. Rekoh – što li je hitno. Izlazim na hodnik, kad tamo imam šta da vidim. Еrupcija oduševljenja, vjerujte. Svi se skupili i aplaudiraju. To mi je takva satisfakcija za moj dugogodišnji rad dug 41 godinu“, objašnjava ona.
U prosvjeti od 1983. godine
Prva škola u kojoj je nastavnica Rada počela da radi bila je u BiH. A u pančevačku školu stigla je prije 27 godina i tu je i ostala do penzije.
"Kada sam diplomirala u Novom Sadu, konkurisala sam u 11 škola u Srbiji i suda su me odbili. I onda sam se pretplatila na bosanske novine i pronašla sam konkurs u jednoj školi. Pomislila sam – bolje da radim, nego da ne radim. A između ostalog, u Bosni sam se i rodila, preselili smo se u jedno selo kod Šapca kada sam bila dijete, tako da mi nije bilo strašno što ću raditi u drugoj državi“, priča ona.
Trudila se, kaže, da djeci prenese znanje, ali i ljubav i uzajamno poštovanje.
"Trudila sam se da djeci bude razumljivo, radili smo životne teme jer je takav predmet. Djeca su to voljela, a i ja. Zato sam se i odlučila za biologiju. Onda smo se preselili. Rodila sam jedno dijete, pa drugo i eto, na kraju sam stigla do Pančeva i naše škole ‘Jovan Jovanović Zmaj“.
Nastavnica priča kako je prosvjeta danas drugačija i teško je raditi jer su uslovi znatno lošiji nego ranije, ali i ona je svojevremeno "kuburila“ s normom.
"Tek sam od 2003. godine dopunila normu u pančevačkoj školi. Konačno. Bilo je teško i naporno, trebalo je izdržati sve. Bilo je i nepravedno, ali ja sam bila srećna što sam imala posao, trudila sam se, voljela sam rad sa djecom, učila sma ih najvećim vrijednostima, a to su prije svega iskrenost, poštenje, predan rad, uvijek cilj pred sobom i kada padneš da se ne predaš, nego da se digneš kao feniks iz pepela“.
Krivci roditelji
Prije 20 godina djeca su, kaže ona, bila drugačija nego danas.
"Danas ima jako malo onih pravih učenika, predanih školi. Sistem vrijednosti se potpuno promijenio, ali ima još uvijek divne djece. Sva djeca su divna i uvijek kažem da su roditelji ‘krivci’ i sistem vrijednosti i zakoni koji govore o pravima djece. Ja nisam protiv prava djece, ali uvijek im govorim: ‘Vi imate i svoje obaveze’. Isto tako i ja. Oni moraju da poštuju moja prava, kao i ja njihova“, ističe nastavnica.
Često je, kaže, govorila djeci da se status u društvu ne mjeri kvadraturom kuće, stana ili modelom automobila, nego prema ljudskim vrijednostima. I u tome je njena veličina.
"Naravno, ne smijemo zapostaviti ni moju stručnu stranu gdje sam radila veoma predano, da djeca zavole biologiju što mi pokazuju njihovi današnji profili, a to su inženjeri i biolozi. Jako sam ponosna na njih, zaista“.
Priznaje da je bilo i nekih neprijatnih situacija, kao što ih i danas ima.
"Problem nastaje kada roditelji nisu zadovoljni ocjenama. Umjesto da između sebe razgovaraju i sa svojim djetetom, oni već formiraju svoj stav prema nama nastavnicima. Posebno me je iritiralo kada me roditelji sačekaju u hodniku čim se završio čas. Znači, dijete je već stiglo da pošalje poruku koju ocjenu je dobilo. I onda im kažem mogu da izađu sa posla zbog ocjene, a ne dolaze na otvorena vrata kada ih pozovem“, priča ona i zaključuje:
"Zato roditelji treba malo da se strpe".
