Nove generacije rađaju se i rastu rame uz rame s tehnologijom. Za neke od roditelja ovo predstavlja veliki izazov, jer može doći do teškoća u razvoju djece, kao i zavisnosti od upotrebe ekrana.
Ovdje se postavljaju brojna pitanja: Da li dječiji mozak može da prati brzi razvoj tehnologije? Da li je tehnologija dadilja? Kakve posljedice po djecu može proizvesti tehnologija? I kako možemo da iskoristimo pametno sve ono što nam pruža internet?
Odgovore na ova pitanja pronašli smo u Dječijem dispanzeru Leskovac, u Razvojnom savjetovalištu kod psihologa Snežane Plavšić. Svi putevi su vodili kod nje, jer je ona, prema mišljenju mnogih roditelja i kolega, jedna od najcjenjenijih stručnjakinja Leskovca, kada je riječ o psihičkom razvoju djece.
Ova tema, nažalost, još uvijek nije dovoljno zastupljena. Roditelji često ostaju bez jasnih smjernica i prepušteni su samostalnom istraživanju u potrazi za adekvatnim odgovorima. Cilj ovog istraživanja nije senzacionalizam, već podizanje svijesti o važnosti zdravog odrastanja djece u savremenom društvu.
Pitali smo Snežanu Plavšić zbog čega djeca provode toliko vremena na telefonima, da li je to posljedica manjka vremena koje roditelji imaju za njih i šta bi zapravo bio zdrav pristup u vaspitanju u digitalnom dobu.
"Nećemo optuživati roditelje da nemaju vremena, ali prosto vrijeme je takvo. Ovo je vrijeme brzog tehnološkog napretka, i prosto je to dio navike roditelja i njihovog svakodnevnog života. Jako je teško, kada ste roditelj, da nešto što je dio vaših svakodnevnih navika sklonite u interesu djeteta, onda kada to za dijete nije dobro", objašnjava Plavšićeva.
Dodaje da je važno praviti razliku u pristupu zavisno od uzrasta djeteta.
"Odgovor nije isti kada pričamo o svim uzrastima djece. Stavovi Svjetske zdravstvene organizacije i većine psihologa su vrlo jasni po pitanju toga da za malu djecu telefoni apsolutno nisu. Oko toga nema više različitih stavova, da li je tehnologija u interesu djece ili nije. Tehnologija je dio današnjeg svakodnevnog života i napretka društva, i ne možemo da kažemo sada da to nije potrebno, zato što će kontraargumenti reći da je potrebno da se djeca upoznaju sa savremenim načinom komunikacije, socijalizacije i tako dalje, ali ono oko čega nema dileme je da je za malu djecu do tri godine apsolutno štetno".
Еkranizacija šteti djeci
Na pitanje kako ekranizacija utiče na djecu i šta se događa kada roditelji, na primjer, gledaju televiziju u prisustvu mališana, Snežana daje kratak i jasan odgovor: "Jednostavno ne gledati".
"Sada su ekrani sve veći, i oni dominiraju prostorijama. Naravno i mnoge prethodne generacije su gledale televiziju, bilo je televizije i u našem djetinjstvu, ali ekrani nisu bili toliko dominantni i sa toliko jakim bojama. Jednostavno nije do te mjere okupiralo pažnju djece, nije dominiralo prostorom".
Dodaje da u savremenim domovima veliki ekrani u potpunosti zauzimaju prostor i da je nemoguće da ih svako ne primijeti bez obzira na uzrast.
"Ako dijete ima godinu dana pa čak i manje, potpuno će biti fascinirano, zato što su to slike jakih boja koje se smjenjuju brzo. Postoji neka dinamika, i normalno je da to privlači pažnju djeteta i da to dominantno usmjerava pažnju djeteta na taj ekran. Tako da moj savjet roditeljima je da jednostavno u prisustvu djeteta ne uključuju tako velike ekrane i televizore. I, naravno, dobro je probati da ne koristite mobilne telefone, ili da ga samo koristite u svrhu telefoniranja, koliko god je to moguće. Ali moguće je sigurno mnogo više od ovoga što danas roditelji čine".
Sve više djece sa razvojnim poteškoćama
U Razvojnom savjetovalištu, Snežana se svakodnevno susreće sa djecom koja imaju različite poteškoće, među kojima su najčešće problemi u govoru, socijalizaciji, komunikaciji i organizaciji pažnje.
"Ukoliko je dijete u jako ranom uzrastu dominantno izloženo uticaju tehnologije, to svakako ugrožava njegov razvoj. Ovakav nivo izloženosti se na žalost dešava češće nego što bismo očekivali, i kada do problema dođe, roditelji nam nerijetko priznaju da nisu imali dovoljno informacija o štetnim uticajima preranog uvođenja tehnologije u život djeteta".
Roditelji često pribjegavaju telefonima kao sredstvu za smirivanje djece, ali sagovornica Jugmedie upozorava da je to loša praksa.
"Naučno je dokazano da djetetu do tri godine telefoni uopšte nisu potrebni nikako. Еkranizacija je dominantan uticaj na dijete, a to nije imanentno njegovom normalnom razvoju."
Mozak djeteta ne može da prati tehnološki razvoj
"Tehnologija se ekstremno brzo razvija, a čovjek se ne razvija tako brzo. Nama je kroz evoluciju bilo potrebno hiljade godina da bismo razvili neke funkcije i da bismo se prilagođavali sredini. Ne može ljudski mozak, a pogotovo mozak djeteta, da prati tehnološki razvoj".
Prema njenim riječima, dječiji mozak se razvija kroz manipulaciju predmetima iz prirodne okoline, kroz komunikaciju sa ljudima i životinjama. Taj proces omogućava pravilno formiranje sinapsi i kognitivnog razvoja.
"U protivnom, ako nema tih podsticaja, već se izlaže vještačkim, dolazi do prebrzog odgovora. Dijete dobija neku vrstu trenutne satisfakcije, i onda ne može da organizuje pažnju kako treba. U malom uzrastu su govor, socijalizacija, komunikacija, pa čak i inteligencija ugroženi. Dijete ne uči da riješava probleme u svojoj okolini, ne manipuliše predmetima, ne razvija govor kroz interakciju sa ljudima. Dijete to nema na ekranu".
Posebno ističe i vezu između govora i fine motorike.
"Za razvoj govora, vjerovali ili ne, važna je i grafomotorika - kako dijete koristi prste. Jer su centri u mozgu za govor i grafomotoriku međusobno povezani. Mnogi autori govore o tome da su neposredno blisko povezani motorni razvoj i intelektualni razvoj. Samo ukoliko se djetetu pruži prilika da se penje, skače, da razvija motorne vještine, to je osnova za njegov intelektualni razvoj. Nećemo podstaći inteligenciju djeteta ako ga učimo da reprodukuje neke stvari, a to sada roditelji savremeni rade, jer kada dovedu dijete koje ima probleme i onda kada kažemo dijete ima problema, njihov odgovor je: ‘Jako je pametno, evo pitajte ga zna da broji, ili zna da priča na engleskom’. Znači, roditelji su fokusirani na to šta je dijete naučilo napamet, a ne kako razmišlja i kako razvija osnovu za mišljenje."
Prekomjerna usmjerenost na tehnologiju, dodaje, ograničava dijete, kako u motornim aktivnostima, tako i u društvenim interakcijama sa vršnjacima. "Dijete treba da se druži jer tako razvija socijalne vještine. Ako ga izolujete i date mu telefon "jer je lakše", a vi uzmete svoj, to je očigledno pogrešan put".
Kako roditelji mogu da rade sa djecom ako uoče ove probleme
"Veoma je važno da roditelji prate razvoj djeteta i da se edukuju", poručuje Snežana Plavšić.
"Kada je prvo dijete u pitanju, roditelji često ne znaju, informacije koje čitaju nisu uvijek tačne, a savjeti iz okoline često su pogrešni. Čujemo stvari poput: "Dječaci govore kasnije", ili "u porodici imamo primjer da dijete nije govorilo do četvrte, pa je završilo tri fakulteta". To jednostavno nisu mjerodavne informacije".
Zato ističe važnost stručne pomoći: Razvojno savjetovalište u Dječijem dispanzeru u Leskovcu otvoreno je za sve, bez uputa i zakazivanja.
"Ranije se smatralo da je u redu da dijete ne govori do treće godine, ali danas se zna, rana intervencija je ključna. To su sve mjere koje se preduzimaju čim se uoče razvojne poteškoće, kako bi se one prevazišle. Roditelji se često plaše da priznaju sebi da dijete ima problem, ali to ne smije da bude tabu. Zato i postoji Razvojni centar. Problemi u razvoju nisu sramota. Važno je da ih na vrijeme uočimo i reagujemo. Bolje intervenisati rano, nego čekati, pa da dijete sa pet godina još uvijek ne govori".
Plavšićeva objašnjava da kašnjenje u razvoju govora može dovesti do negramatičnog govora, problema u socijalizaciji i spontanosti u komunikaciji.
"Ako se određene funkcije razvijaju između 15. mjeseca i dvije i po godine, tada intervencija daje najbolje rezultate. Tada se prirodnom potencijalu djeteta dodaje podsticaj, i razvoj može teći normalno. Kasnije je to mnogo teže, jer se neuronske veze ne formiraju tako brzo i mozak više ne prihvata informacije na isti način. Sve što se ne nauči do druge godine, kasnije se teže usvaja".
Dodaje da, ukoliko se intervencija sprovede kasnije, odnosno kada se neuronske veze više ne formiraju na taj način i ne tako brzo, onda više neurološki dijete ne prihvata na taj način intervenciju.
Kako izgleda proces intervencije?
"Kada nam dođe dijete, zajedno sa roditeljima pravimo plan intervencije. On zavisi od toga šta djetetu nedostaje u razvoju, ali i u njegovom okruženju", kaže Plavšić.
"Na primjer, ako dijete ne ide u vrtić, to je prva preporuka, jer komunikacija sa vršnjacima podstiče razvoj. U proces se uključuju i drugi stručnjaci: dječiji psihijatar, defektolog, logoped. Psiholozi prate razvoj djeteta i zajedno sa roditeljima rade na uspostavljanju rutine - šta uključiti, šta izbaciti iz svakodnevnog života djeteta, kako podsticati razvoj i kako mjeriti napredak".
Kada su telefoni i televizija dopušteni mališanima?
"Sve to zavisi da li dijete ima neke razvojne probleme. Poslije treće godine je moguće uz ograničeno vrijeme uz nadzor roditelja izložiti dijete eventualno pola sata do sat dnevno toj vrsti sadržaja, ali, opet kažem - nije neophodno. Generacije djece su odrasle bez svega toga i roditelji su opet nalazili načine da im okupiraju vrijeme".
U svijetu u kojem živimo tehnologija je neizbježna. Međutim, telefoni i ekrani ne mogu zamijeniti roditeljsku pažnju, dodir, igru i razgovor i ljubav.
Kako ističe psiholog Snežana Plavšić iz Leskovca, djetinjstvo ne može da se odloži dok tehnologija "prođe". Razvoj se odvija sada i svaki propušten korak kasnije je teško nadoknadiv. Zato je, ipak, ova tema jako važna, jer upravo u ranim godinama leži temelji budućeg života jednog djeteta, ali i budućnost novih generacija.
