U toku prva dva dana duša uživa u relativnoj slobodi i može da posjećuje na zemlji ona mjesta koja su joj draga, ali već trećeg dana ona odlazi u druge sfere.
O tome je pisao Sveti Jovan Šangajski (rođen kao Mihail Borisovič Maksimović u Harkovskoj guberniji 1896. godine, preminuo 1966. godine), episkop u Šangaju i kasnije u San Francisku, ruski svetac srpskog porijekla čiji su preci u 18. vijeku izbjegli u Rusiju pred Turcima.
"Beskrajna i neutješna bi bila naša žalost za upokojenim bližnjim da nam Gospod nije dao vječni život. Naš život bi bio besciljan ukoliko bi se završavao smrću. Koja korist bi bila onda od vrlina i dobrih djela? Onda bi oni koji kažu 'da jedemo i pijemo, jer sutra ćemo umrijeti!' bili u pravu", govorio je on.
"Ali čovjek je stvoren za besmrtnost i Hristos je Svojim vaskrsenjem otvorio vrata Carstva Nebeskog, vječnog blaženstva onima koji su vjerovali u Njega i živjeli pravedno. Naš zemaljski život je priprema za budući život, a ta se priprema završava smrću. 'Ljudima predstoji jedanput da umru, a onda sud Božiji'", pričao je.
Tada čovjek ostavlja sve svoje zemaljske brige; tijelo mu se raspada da bi ponovo ustalo kad bude Opšte Vaskrsenje. Ali duša njegova nastavlja da živi ne prekidajući svoje postojanje ni na trenutak. Mnoga javljanja upokojenih su nam dana da bi djelimično saznali šta se dešava s dušom kad napusti telo.
"Kada prestane gledanje tjelesnim očima, počinje gledanje duhovnim. Obraćajući se u pismu svojoj sestri na samrti, episkop Teofan Zatvornik piše: 'Pa ti nećeš umrijeti. Tijelo će tvoje umrijeti, a ti ćeš preći u drugi svijet, živa, svega svesna i prepoznavaćeš sav svet oko sebe'", nastavio je.
Poslije smrti duša je živa i njena čula su izoštrena, a ne oslabljena. Sv. Amvrosije Mediolanski uči: "Pošto duša i dalje živi poslije smrti, ostaje dobro koje se ne gubi sa smrću, već se uvećava. Dušu ne zadržavaju nikakve prepreke koje joj smrt postavlja, ona je još dejlatnija, jer djeluje u svojoj vlastitoj sferi bez ikakve veze s tijelom, koje joj je prije na teret, nego na korist".
Prepodobni ava Dorotej, Otac iz 6. vijeka, sažima učenje ranih Otaca u vezi s ovim pitanjem: "Jer duše sve pamte šta je bilo ovdje, kako kažu Oci, i riječi, i djela, i misli, i ništa tada ne zaborave. U psalmu je rečeno: 'u taj dan će propasti sve pomisli njegove'; to se kaže o pomislima ovoga vijeka, tj. o kućama, imanju, roditeljima, djeci, o poslovima i zaradi. Sve ovo propada čim duša izađe iz tijela... A šta je učinila od vrlina ili strasti sve to pamti i ništa ne iščezava za nju...
"I, kako rekoh, duša ništa ne zaboravlja od onog što je činila u ovom svijetu, već se svega seća po izlasku iz tijela, i to bolje i jasnije pošto se oslobodila zemaljskog tijela", govorio je Sveti Jovan.
Veliki podvižnik 5. vijeka, prepodobni Jovan Kasijan, jasno formuliše aktivno stanje duše poslije smrti u odgovoru jereticima koji vjeruju da je duša poslije smrti nesvjesna:
"Duše poslije rastanka od tijela nisu prazne, ne ostaju bez ikakvih osjećanja; to dokazuje jevanđeljska priča o Lazaru i bogatašu... Duše upokojenih ne samo da se ne lišavaju svojih osjećanja, već ne gube ni raspoloženja svoja, tj. nadu i strah, radost i tugu, i nešto od onog što očekuju na sveopštem Sudu već sad počinju da predosjećaju... one postaju još življe i još revnosnije počinju da slave Boga".
"I zaista, ako razmotrimo svjedočenje Sv. Pisma o prirodi same duše, neće li biti krajnja glupost ili bezumlje – makar imalo posumnjati u to da najdragocjeniji dio čovjeka (tj. duša), u kojoj su, po blaženom Apostolu, sadrži lik i podobije Božije, poslije odvajanja od tjelesne ogrubjelosti u kome se nalazi u ovom životu, postaje kao nesvjesna ona koja sadrži u sebi svu silu razuma, sobom čak besvjesnu i besčuvstvenu plot čini svjesnom i osećajnom? Odavdje slijedi i da svojstvo samog razuma traži da duh, po odvajanju od te plotske ogrubjelosti koja ga slabi, svoje razumne sile dovede u najbolje stanje, pročisti ih i učini finijim, a ne da ih se liši".
Savremena "posmrtna" iskustva su na potresan način otkrila ljudima istinu o svesnom stanju duše poslije smrti, o većoj oštrini i brzini duše poslije smrti, o tome da su njene umne sposobnosti tada još izoštrenije i prefinjenije. Ali te činjenice nisu dovoljne da zaštite čovjeka u tom stanju od obmana u "vantjelesnoj" sferi; treba do tančina poznavati hrišćansko učenje o tom pitanju.
Duhovna viđenja
Duhovna viđenja često počinju kod samrtnika pre upokojenja, i još dok vide ljude oko sebe i čak pričaju s njima oni vide i nešto što drugi ne vide.
Za iskustvo umirućih zna se odvajkada, i danas ovakvi slučajevi nisu novina. Međutim, ovdje treba ponoviti ono što je ranije rečeno: samo prilikom blagodatnih posjeta pravednicima kada im se javljaju sveti i Anđeli mi možemo da budemo sigurni da su to stvarno bila bića sa drugog sveta.
U običnim slučajevima, kada samrtnik vidi svoje već upokojene prijatelje i rođake, to može da bude samo "prirodno" upoznavanje s nevidljivim svijetom u koji treba da uđe; istinska priroda likova pokojnika koji se pojave u tom trenutku je poznata, moguće, jedino Bogu, i nema potrebe da se u to upuštamo.
Sigurno je da Bog daje to iskustvo i kao najočigledniji način da se umirućem stavi na znanje da onostrani svijet nije potpuno nepoznato mjesto, da onaj život takođe karakteriše ljubav koju čovjek gaji prema bliskim osobama.
Preosvešteni Teofan dirljivo izlaže ovu misao u riječima upućenim umirućoj sestri: "Tamo će te dočekati otac i majka, braća i sestre. Pokloni im se i pozdravi ih – i moli da se zauzmu za nas. Okružiće te tvoja djeca sa svojim radosnim pozdravima. Tamo će ti biti bolje nego ovdje".
Susret sa duhovima
Ali po ishodu iz tijela duša će se naći među drugim duhovima, dobrim i zlim. Obično ona stremi onima koji su joj bliži po duhu, i ako je još u tijelu bila pod uticajem nekih od njih, ona će i ostati zavisna od njih i po ishodu iz tijela, ma kako se odvratni oni činili pri tom susretu.
Ovdje nam se ponovo napominje da onostrani svijet, mada nam neće biti potpuno tuđ i nepoznat, ipak neće biti ni tek prijatan susret s voljenima u nekakvoj "luci" sreće, već duhovni sudar kojim se ispituje raspoloženje naše duše za života – da li se više priklanjala Anđelima i Svetima vodeći život ispunjen vrlinama i po zapovijestima Božijim, ili se pak putem nemara i bezvjerja učinila pogodnom za opštenje s palim duhovima.
Preosvešteni Teofan Zatvornik lijepo kaže da se u vazdušnim mitarstvima duša prije iskušava, nego što se optužuje.
Mada je sama činjenica suda u zagrobnom životu van svake sumnje – kako pojedinačnog suda odmah poslije upokojenja, tako i Strašnog suda na kraju svijeta – javno izrečena presuda Božija će biti samo odgovor na unutrašnje raspoloženje koje je duša u sebi izgradila u odnosu prema Bogu i duhovnim bićima, prenosi "Еspreso".
Prva dva dana nakon smrti
U toku prva dva dana duša uživa u relativnoj slobodi i može da posjećuje na zemlji ona mjesta koja su joj draga, ali već trećeg dana ona odlazi u druge sfere. Ovdje arhiepiskop Jovan prosto ponavlja učenje poznato Crkvi od 4. vijeka. Predanje saopštava da je Anđeo koji je pratio prepodobnog Makarija Aleksandrijskog u pustinji rekao, objašnjavajući crkveno pominjanje upokojenih trećeg dana po njihovom upokojenju:
"Kada se trećeg dana u crkvi za dušu izvrši prinošenje, Anđeo joj ublaži žalost koju osjeća zbog razdvajanja od tijela, jer slavoslovlje i prinošenje u crkvi Božijoj za nju budi u njoj dobru nadu. Jer se u toku dva dana duši daje da, zajedno sa Anđelima, koji su uz nju, ide po zemlji gdje hoće. Zato duša koja voli tijelo luta ponekad oko kuće u kojoj se rastala od tijela, nekad oko groba u koji joj je položeno tijelo; i tako ona provodi dva dana, kao ptica, tražeći sebi gnijezdo", govorio je i nastavljao:
"A vrlinska duša ide po onim mjestima gdje je obično činila dobra djela. Trećeg dana Onaj Koji je vaskrsao iz mrtvih zapovijeda svakoj hrišćanskoj duši da se podražavajući Njegovo vaskrsenje uznese na Nebesa i pokloni Bogu".
