A ne plašim se, nekad ima malo straha ali savlada se i to.
Glas djeteta, a riječi odraslog čovjeka. Umjesto bajki i igračaka, surovost rata. To je bila sudbina Spomenka Gostića, najmlađeg a najhrabrijeg junaka Vojske Republike Srpske.
Iz rata nije želio, isto koliko ni iz rodnog sela. Sve što je imao bilo je tamo, u Jovićima kraj Maglaja. Na Ozrenu. Tamo je prebrojao svih 14 ljeta. Tužnih i teških, ali malo koja priča o herojima nije takva. Tako i priča o malom vuku s Ozrena kojeg od bitke za Republiku Srpsku ništa nije moglo da odvoji. Pa ni obećanje za bolje sutra.
I dok su neki drugi dječaci sanjali snove, Spomenko Gostić sanjao je slobodu. U tim snovima nijedna zvijer nije mogla da ga zastraši.
U Vojsku želio pod svaku cijenu
I pusta, rodna gruda je sveto mjesto. Tako je na svoje selo gledao i Spomenko. U Vojsku je želio pod svaku cijenu, ali za vojnika nije imao dovoljno godina. Odbojali su ga više puta, ali pred njegovim riječima - da nema nikoga, ustuknuli su i oficiri i komandiri. Tako je postao kurir.
Hrabrost iz srca sijala je u očima. Taj sajaj zapamtili su svi koji su ga poznavali. Od milja, zvali su ga Tošica.
"Dijete cijelog sela. On je bio takav, bio je veseo, zainteresovan za sve. Sve ga je intereseovalo, sve. Prvo pomislim na tu njegovu mladost, onaj njegov elan i kakav je bio, dijete puno života. On je bio odrastao u tim petnaestim godinama“, priča Spomenkov saborac Branko Milivojević.
"Spomenko je bio nemirnog duha. Nije mirovao, nije stajao. Ali je već u tih 12 godina imao želju da se sastaje sa većima, sa nama odraslima. Nije volio da se igra. Faktički više nije bio dječak. On je bio hrabar po svemu. Takve je prirode bio. Kao da je htio da preksoči djetinstvo. Da dokaže da je on veliki. Da je čovjek“, priča Spomenkov rođak Mladen Stojanović.
Bijeg smatrao kukavičlukom
Bijeg od rata, za najmlađeg vojnika bilo je isto kao kukavičluk i nedostatak časti. Tako je govorio i mnogo starijim od sebe. Da je kukavica svako ko pobjegne i izda svoj narod, te riječi najbolje su zapamtili Spomenkovi saborci.
Pričaju da je znao gdje se krije opasnost. Znao je sve o oružju, tenkovima, minama... O tome je, kažu njegovi saborci, mogao da drži predavanje. Nije se plašio navjeće vatre. Naprotiv, u nju je prvi želio.
Od Ozrena Spomenka nisu mogle da otrgnu ni priče o najljepšim svjetskim metropolama. Obećanja o svjetlu na kraju tunela i snovima koji bi tamo negdje dalje mogli da postanu stvarnost. Ali to nisu bili snovi heroja sa Ozrena. On nije sanjao o svjetlima velikoga grada.
Oni koji su mu sve to nudili, u te iste gradove, vratili su se bez Spomenka. On je imao neke važnije zadatke.
Od Ozrena je ponikao, u Ozrenu je vječno ostao. Spomenko Gostić, dječak koji je odrastao prije svog vremena, život je izgubio tamo gdje ga je i dobio.
Priču o najmlađem junaku Vojske Republike Srpske pogledajte u našoj emisiji "Dosije“.
