Jedanaestog dana marta Srpska pravoslavna crkva i vjernici slave Svetog Porfirija, episkopa gaskog.
Ovaj veliki arhipastir rodio se u Solunu, a roditelji su mu bili bogati. Svoju mladost do dvadeset pete godine proveo je u rodnom gradu, potom napustio roditeljski dom i otišao u Misirsku pustinju. Pod rukovodstvom duhovnika mladi Porfirije se tu zamonašio i proveo pet godina.
Onda je posjetio Svetu zemlju sa svojim vjernim drugom, inokom Markom. Blizu Jerusalima podvizavao se u nekoj pešteri pet godina. Ali tada su mu noge oslabile, pa nije mogao da hoda. Ipak, puzeći na koljenima, on je stalno posjećivao službe Božije. Jedne noći u viziji javio mu se sam Gospod i iscjelio mu noge, pa je potpuno ozdravio.
Kada je bio izabran za episkopa u Gazi, Porfirije se teška srca primio te dužnosti. U Gazi je zatekao samo dvjesta osamdeset hrišćana; svi ostali žitelji su bili idolopoklonici, i to vrlo fanatični. Samo svojom velikom vjerom i strpljenjem Porfirije je uspio da ljude iz Gaze prevede u Hristovu vjeru. Morao je lično da putuje u Carigrad caru Arkadiju i patrijarhu Jovanu Zlatoustu, da traži potporu u neravnopravnoj borbi s idolopoklonicima. Željenu podršku je i dobio. Idolski hramovi su se zatvorili, kumiri porušili, a sazidana je krasna crkva sa trideset mermernih stubova. Zidanje ovog hrama pomogla je naročito carica Еvdoksija. Porfirije je poživio dovoljno dugo da vidi cijeli grad Gazu obraćenu u hrišćansku vjeru, ali to tek poslije mnogih svojih napora, stradanja i suznih molitava Bogu.
Upokojio se mirno 421. godine. Čudotvorac je bio za života i poslije smrti. Mošti mu počivaju i sada u Gazi.
Narodna vjerovanja kažu da se danas ne valja ništa raditi iglom i koncem.
