Praznik se vezuje za svetkovanje Bogojavljenja, praznika krštenja Isusa Hrista, kao i za dan posvećen Svetom Jovanu Krstitelju, koji ga je krstio u rijeci Jordan, a prema novom kalendaru slave se 18, 19. i 20. januara.

Krstovdan se uvijek slavi uoči Bogojavljenja i spada u nepokretne praznike.

U kalendaru SPC nije obilježen crvenim slovom, za razliku od Krstovdana koji se slavi 27. septembra, kao uspomena na pronalazak Časnog krsta, na kojem je Hristos razapet na Golgoti.

U pravoslavnim hramovima na Krstovdan se služi liturgija Svetog Jovana Zlatoustog, uz osveštanje vode, koje prati praznično bogosluženje.

Krstovdanska vodica se poslije osveštanja dijeli vjernicima i, prema običaju, zbog zdravlja, čuva u kućama.

Krstovdan uoči Bogojavljenja je posni dan za pravoslavne vjernike, bez obzira na koji dan u nedjelji "pada".

U nekim krajevima postoji običaj da se uoči praznika krst stavi u vodu i unese u crkvu. Ako se krst smrzne, vjeruje se da će godina biti rodna i zdrava, a ako se ne smrzne biće oskudna i bolešljiva.

OBIČAJI

Prema narodnim običajima u nekim dijelovima Srbije na Krstovdan valja da se opere sav veš i očisti kuća.

Posti se strogo, prvi put poslije Božića, jer je do ovog dana bilo razriješenje zbog velikog praznika. Zato je u srpskom narodu ostala izreka: “Ko se krstom krsti, taj Krstovdan posti”.

Po narodnom predskazivanju vremena, koji vjetar duva na Krstovdan, taj vjetar će najčešće duvati tokom godine.

U dvanaest dana, počinjući od Božića, a zaključno s Krstovdanom, ogleda se dvanaest mjeseci godine koja dolazi, pa kakvo je vrijeme kog dana takvo će biti u mjesecu koji tom danu odgovara po redoslijedu. Na Krstovdan su se, prenose hroničari, jeli ostaci badnjedanskog pasulja i – spremane su pihtije.

Ali kako je Krstovdan posni dan, to su ih jeli sutradan, na Bogojavljenje.