Šanse da preživi nije bilo. Njegovi roditelji, Smilja i Milan Vidović, su se u najtežem trenutku u svom životu odlučili za herojski čin: organe svog sina su darovali onima kojima je to potrebno. Nije se, kažu, jednom u njihovoj kući pričalo o poklanjajnju organa u slučaju najgoreg. Znali su da bi Slobodan upravo to želio. Tako su spasili nekoliko zivota.

"Bio je sportista, bio je društven, odlazio je u taj kafić i uveče kad se vraćao iz kafića, taj autom naiđe, bio je totalno pijan i zakači ga i ubije ga. Tako, mi smo uvijek o tome razgovarali, ako bi slučajno nešto se desilo, onda gledaš na televiziji neko je mogao to da uradi, a nije. Onda imaju rođake, pa neće da darivaju bubreg svom rođenom. I tako, mi smo o tome razgovarali i uvijek smo smatrali da bi to trebalo uraditi, da je uvijek pogriješio onaj što ne bi to uradio. Kad se meni dogodio taj nesretan slučaj, to je meni prošlo kroz glavu. Ja sam sa sinom drugim i sa ženom, predložio im, pitao ih u svoj toj muci, oni su rekli kako god ja odlučim neka tako bude. Onda sam predložio to ljekaru, doktoru i on je bio iznenađen. Rekao je da to ne može, da se to ne radi u Banjaluci. I onda poslije kratkog vremena, par minuta, kaže, možda bi moglo u Tuzli. Ja sam pristao na to. On je pitao da li postoje kakvi uslovi, da ja to postavljam ili nešto. Ja sam rekao ne treba mi uslova nikakvih, ni vjera, ni boja kože, ništa mi nije bitno, samo imam želju da se s tim ljudima upoznam poslije operacije, da li je uspjela", rekao je za Dosije Milan Vidović.

Vidovići su bili spremni da doniraju sve organe koji se mogu transplantirati. Uspjeli su da poklone bubrege, rožnjače i jetru. Elsada Skokić, Hasan Ibrić, Todor Budić, Alija Begović i Ismet Devadžić su na UKC Tuzla zahvaljujući Bobi, dobili priliku za novi život. Slobodanova majka Smilja kaže da ju je tješila misao da će njen Bobo živjeti kroz druge ljude.

"I onda on meni kaže, šta ti misliš, Smiljo, jesi ti za to? Ja sam samo rekla jesam, Mile. I ja sam za to, neka naš Bobo živi u drugim ljudima. I tako je to bilo, oni su mene dovezli, ja sam izašla iz auta, oni su se okrenuli i otišli za Banjaluku da saopšte doktoru to, da to želimo.

-Prošlo je 14 godina, bol vjerujem da je ista?

Nema dana, šta ja znam. Ali opet nekako, ne znam, nadam se uvijek da će mi doći, znaš.

-Kad vidite te ljude, povremeno ih viđate, kojima ste spasili život, kakvo je osjećanje?

"Kao da smo rod. Volim da ih vidim, popričamo, nazovu nas, mi njih, tako. I drago mi je što je to uspjelo, voljela bih da je još više, dolazila j eta doktorica nam na treću godišnjicu i ona je pričala da je toliko zdrav bio, kaže, vi ne znate koliko od čovjeka se može organa presaditi. I gušterača i sve živo, veli. Ali nisu imali pacijenata", kaže za Dosije Smilja Vidović.

Presađivanje organa spas je za bolesnike kod kojih su teško oboljeli ili nepovratno otkazali pojedini organi. Ovo je uobičajena i široko prihvaćena tehnika liječenja koja se izvodi u svim velikim medicinskim centrima razvijenih zemalja.

Vidovići su jedini iz Republike Srpske koji su darovali organe nakon smrti svog bližnjeg. Uglavnom se rade tzv. rodbinske transplantacije. Gotovo da i nema transplantacija kod kojih se organi uzimaju s donora koji je preminuo. Na UKC-u Republike Srpske radi se samo presađivanje bubrega sa živog donora.

 Slučajeva da neko poželi da daruje svoje ili organe člana porodice, skoro da i nema. Na UKC-u smo provjerili koje su procedure, kada se neko takav, ipak, pojavi.

"Kada imamo takav slučaj kontaktiramo kolege iz Sarajeva ili Tuzle, onda dolazi eksplantacioni tim ili naši ljeklari ovdje to urade, takvi organi se mogu transplantovati. To je dosada bilo samo u jednom slučaju. Prosto i kulturološki i običaji ovdje u Republici Srpskoj da još uvijek to nije prihvaćeno dakle doniranje organa od preminulog davaoca. Ono što moram reći je da Ministarstvo zdravlja Republike Srpske u saradnji sa UKC-om Republike Srpske pokrenulo aktivnosti na tom planu da radimo na afirmaciji transplantacije kod kadavera. Naš cilj i jeste da formiramo centar za transplantaciju. Mi sada formalno radimo samo bubrege, lai cilj nam je da to razvijemo i na ostale organe koji se mogu transplantirati. Nravano, nije realno da očekujemo da ćemo moći da transplantiramo pluća i srce. Za to su centri recimo u Ljubljani i Beču, u nekvom širem regionu", rekao je za Dosije Goran Topić, nacionalni koordinator za transplatacije Republike Srpske.

Iako u Srpskoj postoji sva potrebna legislativa koja bi omogućila transplantaciju i ostalih organa, u prkasi ona nije zaživjela. Nema liste donora, nema liste onih kojima su organi potrebni. Zašto je to tako, pokušali smo saznati u Ministarstvu zdravlja i socijalne zaštite Republike Srpske. Odgovorili su nam saopštenjem, u kojem nije bilo preciznog odgovora na naše pitanje. Kazu da je riječ o jednom zahtjevnom i kompleksnom sistemu upravljanja trasnplantacijskim programom, te da su iz domena svoje nadležnosti, a uz podršku Vlade Republike Srpske, započeli aktivnosti na razvoju iste, u smislu uspostavljanja Koordinacionog centra za transplantaciju kao organizacione jedinice ovog ministarstva.

Građani Srpske uglavnom imaju pozitivan stav o darivanju organa, ali mnogi priznaju da o tome dosada nisu razmišljali.

Mnogi iza kamere priznaju da ne bi željeli da poklone organe nekome ko nije član porodice. Svoje odluke pravdaju kulturološkim i, kako kažu, vjerskim razlozima. Međutim, sveštenik Zoran Pajkanović kaže da crkva još nije na Saborima donijela neko opšte pravilo, ali da su uvijek za spasavanje ljudskih života.

"Kada je riječ o transplantaciji ili uopšte darivanju organa svjedoci smo kada neko od najbližih srodnika ili prijatelja daruje bubreg ili neki drugi organ, poslije čega on može takođe da živi, to doživljavamo kao jedan uzvišen etički čin žrtve i ljubavi prema svojim bližnjima. dakle, sama činjenica da razmišljamo o drugome čovjeku predstavlja jedan uzvišen, moralni čin. Kada je riječ o zavještanju organa, mnogobrojni episkopi su se odazivali tim pitanjem smatrajući da jedan pravoslavni vjernik svojom slobodnom voljom može da daruje i za života organ, a isto tako i da ga zavješta. Isto tako svjedoci smo da se u današnjem vremenu odrađuju komplikovane operacije srca. Kada je riječ o srcu, tu je specifična situacija, jer da bi nekome darivali srce, taj čovjek naposlijetku mora i da umre. Dakle, može se po mišljenju pojedinih episkopa darivati samo srce ukoliko je život toga čovjeka konstatovan, odnosno ako je on upokojen i ukoliko je bespovratan", rekao je za Dosije Zoran Pajkanović, starješina Bogojavljenskog hrama u Banjaluci.

Zakoni zemalja u regionu mnogo preciznije uređuju ovo polje. U Hrvatskoj i Srbiji svi građani su potencijalni donori organa u slučaju smrti, ukoliko se za života u pisanoj formi ili usmeno ne izjasne da su protiv toga. U tim zemljama koordinator za transplantaciju obavlja razgovor o pristanku s porodicom. Njihovo zakonodavstvo ne predviđa postojanje donorskih kartica i što je praksa koju primjenjuje sve veći broj zemalja. U Srbiji je tokom poslednje tri decenije izvedeno je nešto više od 1300 transplantacija što je mali broj, jer samo u Češkoj ili Poljskoj godišnje se izvede više od 500 ovakvih zahvata.