U 57. godini života napustio nas je istinski junak Odbrambeno - otadžbinskog rata Nenad Vasić Bajro.
Nenad je rođen 1968. godini u Pojezni, kod Dervente.
Za vrijeme Odbrambeno - otadžbinskog rata bio je pripadnik Osinjske brigade, nakon toga i čete vojne policije 27. Motorizovane (Derventske) brigade.
Njegovi saborci govore da nisu vidjeli hrabrijeg borca u toku rata, a tome svjedoče činjenice da je Nenad Vasić odlikovan na Vidovdan 1993. godine ukazom predsjednika Republike Srpske dr Radovana Karadžića „Zlatnom medaljom za hrabrost”.
Dvije godine nakon toga, 1995. godine predsjednik dr Radovan Karadžić htio ga je ponovo odlikovati „Ordenom Miloša Obilića”, međutim, Bajro je svoje odlikovanje prepustio svom saborcu, smatrajući da je za njega čast i zadovoljstvo što je već jednom odlikovan i da ne treba on da ima dva a neko od drugih junaka nijedno.
A ovako je o Nenadu Vasiću u svojoj knjizi "Grobovi govore istinu" pisao poručnik Milan Gavrić, pripadnik Osinjske brigade:
Nenad Vasić, od oca Slavka i majke Dragice, po nadimku Bajro, rođen 1968. godine u Pojezni, imovno stanje loše- sirotinja. Kad je Nenad napunio sedam godina, umro je otac Slavko, od tada za njega i majku Dragicu počinje novo, nimalo lijepo vrijeme, borba za goli život, borba za opstanak. Nakon osnovne škole surova sudbina tjera dječaka trbuhom za kruhom. Odlazi u Hrvatsku da svojim nejakim rukama zarađuje za preživljavanje male porodice; majke i sestre.
Vjerovao je tada u poštenje i u svoje mlade ruke, vjerovao je u bolju i srećniju budućnost. Njegovo vjerovanje prekinuli su napadi hrvatskih ekstremista na Srbe i sve što im pripada. Vraća se u rodno mjesto jer za njega nije bilo mjesta u „Lijepoj njihovoj“. Još jedno poniženje, još jedna rana.
Shvatio je da treba braniti ognjište, svoju djedovinu, srpski rod i sve što mu pripada: vjeru pravoslavnu, običaje i kulturu. Nije se dvoumio, marta 1992. godine, uzima Bajro pušku i nastavlja borbu za opstanak. Nije mu teško pala borba za opstanak, navikao se na nju od rođenja, preko djetinjstva, dječaštva, pa do te 1992. godine. U svim akcijama bio je među prvima, neustrašiv i pun vjere u sebe, saborce i komandira Savu Čolića. Za primjer je bio od Tomasovog brda, preko Dervente, Obodnog kanala, do Broda, Barakovca i maglajskog ratišta.
Dana, 25. jula 1993. godine boravili smo u komandi 4. čete, upriličena svečanost- skromno slavlje. Pročitan je Ukaz predsjednika Republike Srpske, dr. Radovana Karadžića o odlikovanju „zlatnom medaljom za hrabrost“. Aplauzi, veselje i čestitke hrabrom borcu Nenadu. Svi saboci oduševljeni su ovim odlikovanjem.
Veliko priznanje- odlikovanje u prave ruke.
Posmatram Nenada, stičem utisak da se ne raduje. Nije tako, raduje se on, ali mu njegova skromnost ne dozvoljava da pokazuje pretjerano radovanje, uz vrisku, smijeh, pjesmu i galamu. Sjedi, djeluje zabrinuto, mršav, raščupane kose, više mi liči na dječaka poslije fudbalske utakmice nego li na heroja ovog zla vremena.
Istina nalazim se pred herojem, sa stidom i ponosom. Svjetlucava dva crna oka istovremeno govore o skromnosti i ponosu. Lagano luta pogledom po prisutnima, prebire ratne dogodovštine ili razmišlja o predstojećim životnim borbama, na koje je navikao od djetinjstva. Nada se Nenad boljem životu.
