Kad čuju šta radi, ljudi obično prvo zanijeme od šoka, ali mladi Nemanja ne krije ponos. Kaže da je njegov posao human.
"Moj jedan dan na poslu izgleda ovako. Od ujutru sedim u kancelariji dok ne dobijem poziv da je neko lice preminulo", tako priču započinje dvadesetdvogodišnji Nemanja Čekić iz sela Boljare kod Vlasitonaca.
Dakle, ovaj mladi Južnjak najmlađi je pogrebnik i taj posao, za njega, kaže, "jako je human i emotivan", a tek kad čujete koliki "staž" ima ... Naime, Nemanju je specifično teška porodična situacija primorala da sa samo 12 godina krene "trbuhom za kruhom". U posao ga je uveo poznanik Milan, iz Požarevca. Tu mu je i bilo prvo radno mjesto.
"Moj zadatak je bio da opremam sanduke i oblačim leševe“, priča sagovornik Telegrafa sasvim mirno.
Isto to, samo u Beogradu, radi i danas. U međuvremenu je do tančina naučio posao i osmjelio se da postane sam svoj gazda.
"Kad dobijemo poziv o smrtnom slučaju, najprije izjavim saučešće ljudima i objasnim šta je potrebno od dokumentacije. Onda odem na adresu i na licu mjesta dogovorimo za opremu i gdje će biti sahrana. Zatim preuzimam tijelo i odnosimo kod mene u hladnjaču“, objašnjava Čekić tačan redoslijed radnji u svom poslu.
Nakon navedenog, nastupa procedura kupanja oblačenja i opremanje sanduka.
"Poslije toga zakazujemo termin sahrane i na danu sahrane mi tijelo transportujemo do groblju“, kaže Nemanja.
Da ovako ležerno zvuči danas sa 22 godine nam je donekle i jasno, ali i dalje ne možemo da zamislimo kako je odolijevao strahu kad je imao samo 12 godina?!
"U početku me jeste bio strah, ali sam poslije shvatio da treba da se bojim živih a ne mrtvih“, mudro zbori.
Znamo svi koliko tuge bude na sahranama, kako u kapelama, tako i na samom mjestu ulopa, pa je novinare zanimalo da li mu je i zašto nečija smrt posebno teško pala.
-"Ja radim takav posao da pomažem ljudima u teškim situacijama. Kada premine stariji čovjek to naravno pogodi, ali ne kao kada je u pitanju smrt djeteta. Kada se desi takav slučaj, ne mogu svoje emocije sakriti“, priznaje ovaj mladić.
Inače, iako zvuči da se brzo kao dijete adaptirao na ovaj posao, kao da mu je "bio predodređen", u to vrijeme maleni Nemanja, zapravo je maštao da se bavi nečim drugačijim.
"Pa maštao sam da vozim auto i da radim sa drvetom“, priča Čekić.
Pa ok, da se našalimo malo, na kraju je i počeo da radi sa drvetom - sa sanducima. Da mu je vrednoća usađena u vene odavno, govori podatak da osim ovog posla (gdje uvijek posla ima), on radi i građevinu (fasade i moleraj).
U primarnom zanimanju ga kaže apsolutno svi podržavaju. I porodica, prijatelji, čak i djevojke sa kojima se upoznaje. Kaže da sasvim normalno reaguju kad čuju čime se bavi.
