Da li ste znali da na Balkanu postoji razgranata mreža posebnih kurira? Ljudi koje ne poznajete, ali znate nekoga ko ih zna, ili ih ne zna, ali vam ti ljudi pomažu u naizgled bezizlaznim situacijama i sa drugog kraja regiona vam donesu nešto što vam u trenutku život znači?
Rada i Ilir spadaju među te ljude, a Ilirova priča o posebnim kuririma sa Balkana ove godine je nominovana za Еvropsku novinarsku nagradu.
Ilirov brilijantan tekst prenosimo u cjelosti:
"Bio je još mrak dok sam išao Patarkijinom prema Muzičkoj akademiji, dezorijentisan i zbunjen tog ranog martovskog jutra u Sarajevu. Zvono sa katedrale, koja se nalalzi odmah iza ćoška, zvonilo je šest puta. Uz posljednji udar crkvenog zvona, iritantan zvuk telefona protresao je moje pospane misli.
"Hej, gdje si?", čula se Rada koja je zvučala ljutito.
Pogledao sam u telefon, 6.02 časova. Prokleta katedrala. Je l' se i Bog uspavao ovog jutra?
"Šta je problem? Kasnim samo dva minuta!", rekao sam, pomalo ljut na sebe.
U tom trenutku sam je ugledao, na uglu Štadlerove i Pelivanuše, tamo gdje smo se dogovorili, stajala je kraj automobila. Primijetila je i ona mene. Oboje smo spustili telefon. "Hajde, požuri", rekla mi je.
Rada ne voli kad drugi putnici kasne i to ne zato što ne umije da bude strpljiva. Kad njen posao to zahtijeva čekaće i satima ako treba. Ali ne danas. Rada je imala zgusnut raspored. U 6.05 iznad Parkuše pokupili smo paket. U Dobrinji nas je u 6.25 časova čekao jedan mladić, koji je krenuo da radi u jednom hotelu na albanskom primorju. Potom, u 6.30, na Mojmilu, prekoputa Džamije Kralja Fahda (najveće u Sarajevu, poklon Saudijske Arabije, op. aut), pokupili smo doktora koji često ide ovom rutom. Potom se ide ka Palama, gdje smo pokupili Ivanu, programerku, koja je krenula put Beograda na poslovni sastanak i u posjetu rođacima.
Rada zna da ako ja kasnim dva, tri ili pet minuta, svi drugi će morati da čekaju bar toliko, a možda i duže, ako nas zaustavi semafor. Rada mrzi kad je ljudi čekaju. Ljudi, koji čekaju ljude koje ona vozi, pakete koje ona prenosi a koji su podjednako važni, takođe mrze da čekaju. Tog dana, povrh svega, Rada je htjela da stignemo do Drine i da pređemo granicu prije nego što krenu gužve, što će biti oko 8.30 časova. Ako ne stignemo, svi ovi ljudi će morati još duže da čekaju.
"Ti sad jasno u čemu je problem?", pitala je iznenada dok smo jurili Ulicom maršala Tita. Bilo me je malo sramota. "Ali šta ćeš? Stići ćemo", rekla je... "Kako si? Šta ima novo? Kako ti je mama?"
Otkako je počela da "skuplja" putnike od Sarajeva do Beograda prije 20 godina, Rada je vršila i dodatnu funkciju, postala je dio neformalne poštanske mreže. Ona prenosi nešto što neko želi da pošalje, dokle god je to legalno i može da stane u automobil. I da nije Rade, za mnoge ljude bi ovo bilo mnogo teže. Svuda širom bivše Jugoslavije, rat je stvorio granice koje "sijeku" porodične, prijateljske i sve druge veze (osim možda mafijaških). Nakon toga uslijedilo je stalno raspadanje infrastrukture - puteva, transportnih ruta, autobuskih linija, poštanskih usluga - koja je nekada držala Jugoslaviju na okupu. Gotovo kao da je neko htio da se pobrine da svi budemo udaljeni jedni od drugih, unutar naših zidina i sve homogenijih etničkih zajednica.
"Jednom mi je žena došla u Beogradu, kupila je sve što možeš da zamisliš. Ponijela je dva džinovska džaka i pita me hoće li biti mjesta u gepeku. Pogledam u jedan džak i na vrhu vidim ogromnu kesu kokica. Pomislim, dobro gospođo, da li zaista moraš da šalješ i kokice? Postoje kokice i u Sarajevu, ali šta da radiš, šalje to majci. Naći ćemo mjesta", prepričava Rada.
I moja torba bila je puna paketa koji je trebalo da stignu do Beograda, nosio sam boks Drine za prijatelja, a sinoć mi je predata koverta sa dokumentima, kakvih i za koga nisam znao, ali je bilo bitno da stignu u Beograd što prije. Bila je tu i vrećica puna nekog čudnog praha, grube teksture sa gromuljicama. Čovjek koji mi je predao vrećicu rekao mi je ime te supstance, ali ga nisam razumio. Ponovio je, i dalje ga nisam razumio ali sam se pravio da jesam. Sada sam se pitao da li je taj prah legalan. Nadao sam se da jeste. Djelovao je kao ok tip. Osoba koja nas je spojila, takođe je djelovala OK. U svakom slučaju, bolje je da ovo ne pominjem Radi. Ako je bilo mjesta za kokice, mora da bude mjesta i za moj čudni prah.
Svoj "posao" neplaćenog poštara počeo sam u jesen 2020. godine, kada sam počeo da putujem od Beograda do Prištine toliko često da su ljudi to primijetili (iako, da bi ljudi primijetili dovoljno je da putujete češće nego nikad).
Jednog dana pozvao me je prijatelj sa kojim se dugo nisam čuo, ali je nekako znao za moja skorašnja putešestvija. Porodica iz Prištine bila je na odmoru u Beogradu i njihova kćerka je zaboravila jednu lutku. I dok na mapi vremenske prognoze na RTS Priština stoji kao dio Srbije, što se tiče pošti, ovaj grad ne postoji, kao ni druga mjesta na Kosovu gdje Srbi nisu većina. Privatne kurirske službe su preskupe. Jedini način da lutka stigne u Prištinu jeste da je neko ponese sa sobom.
"Da li bi ti bilo teško da uradiš to? Nije hitno. Ustvari, jeste. To joj je omiljena lutka".
Drugi put zahtjev je stigao sa druge strane: Hej, je l' i dalje imaju onaj Skenderbeu? Molim te ponesi mi dva, baš mi nedostaje. Potom, u Prištini nije lako naći film za fotoaparat, a u Beogradu postoji jedna radnja gdje nije mnogo skup. Možeš li da mi doneseš par komada? Nekoliko mjeseci kasnije, na listi mojih uspješno obavljenih zadataka bile su i gramofonske ploče nekih beogradskih bendova, kilogram suve kobasice, ključevi od nečijeg stana, knjige Petrita Imamija o zajedničkoj istoriji Srba i Albanaca.
Tada sam počeo da shvatam da gotovo sve lične razmjene između Srbije i Kosova, između bliskih članova porodica, rođaka, prijatelja, između onih koji su ostali, ili su pobjegli tokom rata, onih koji su ostali i onih koji su zarobljeni negdje između, zavise od tri autobusa koji su saobraćali danju ili noću između Beograda, Prištine i Prizrena i malih grupa ljudi koji su putovali tim autobusima.
Jednog poslijepodneva u maju 2022. godine, krenuo sam ka biletarnici BAS-a. Koraci su mi bili sve sitniji jer uzak hodnik od šaltera do odlaznih perona bio je pun putnika, kofera, uzvika, žurbe, konfuzije, zagrljaja i poljubaca.
Usred meteža, pogled mi je privukao stari analogni sat. Duge bijele kazaljke pokazivale su smirujući prizor: 15.49. Volim kada stignem ranije, čak i ako je to samo jedan minut.
U tom trenutku zazvonio mi je telefon. "Gdje si ti?" Nije zvučao ljuto, ali je zvučao kao da je stigao prije mene i na vrijeme. Počeo sam da objašnjavam da sam stigao ranije, ali onda sam pogledao na telefon, 15:52, o Bože...
Sreli smo se na ulazu na peron. Nismo se znali, ali smo se lako prepoznali. Držao je ogromnu kutiju sa sintesajzerom, paket koji je trebalo da dostavim zajedničkom prijatelju.
"OK, to je to", rekao sam uzimajući kutiju i rastali smo se. Bio sam poštar sa misijom, i nije bilo vremena da se ispričamo kao ljudi. Potrčao sam na šalter da kupim kartu. Napolju, na peronu 4, putnici su ulazili u autobus za Prištinu. Dok su vozači u čistim bijelim košuljama užurbano pakovali prtljag, moju pažnju privukla je starija gospođa u crnom, koja stoji kraj džinovskog cegera. Bio je toliko veliki, da nije bilo jasno kako ga je donijela dotle. Strpljivo je čekala u redu. Osmijehnula mi se i započeli smo razgovor.
"Gdje ćete na Kosovo?"
"Ne putujem ja, sine. Šaljem ovo svojoj porodici".
Počeo sam da je zapitkujem šta im šalje, ali jedan kratak pogled na ogroman kineski ceger odgovorio je na sva moja pitanja. Bio je pun domaće hrane, pažljivo spakovane u plastične kutije sladoleda i staklene tegle. Jesu li to sarmice od vinovog lišća? Vidio sam i plastičnu kutiju sa logoom somborskog sira, obmotanu debelim gumicama tako da, kakva se god misterija unutra nalazila, možda i neka salata, ne prospe tokom puta.
Rekla mi je da njena sestra sa porodicom živi u Gračanici. Nije bila kod njih od kako je počeo kovid. Nada se da će ih posjetiti uskoro, možda idućeg mjeseca, kada završi kontrole kod ljekara.
"Često šaljete stvari?"
"Ne tako često. Imaju oni hrane dolje, nije da nemaju. Ali, vole kada im ja skuvam. Nedavno, moja unuka je slavila rođendan, pa eto, ima i torta. Ovako je zgodno, samo ubacim u autobus. Drugačije bi bilo nemoguće".
Kako sam saznao putujući i razgovarajući sa desetinama ljudi koji šalju i dobijaju stvari širom Balkana, nije sve samo pitanje hrane i njene kvarljivosti. Prije je pitanje da su neformalne institucije pouzdanije od formalnih - ako i kada uopšte postoje.
Sjedeći sa vozačima u polumračnom kafeu kraj puta zvučnog imena Еvropa u rano ljeto 2022. godine, pokušavao sam da shvatim šta to ljudi šalju. Većina putnika sjedila je napolju, čekajući na znak za polazak.
"Šta ljudi šalju? Pa, sve. Dokumenta uglavnom", rekao je jedan vozač, Afrim.
"Papirologiju za penziju tamo u Beogradu, za one koji su radili u firmama prije rata, za nekretnine, ako neko nešto prodaje na Kosovu. Lijekove. Ljudi šalju i novac. Mobilne telefone, odjeću. Svakakve stvari".
"Da li ponekad imate nevolje zbog toga?", pitao sam. Afrim me je oštro pogledao. Možda je pomislio da sam pandur. Njegov kolega Еdin je uskočio: "Dogodio se nekad da ljudi ne dođu da pokupe svoje stvari, ili traže od nas da ih dostavimo na neko drugo mjesto... Kako, dođavola, to da uradim?"
Slanje paketa autobusom ili taksijem, preko vozača, prijatelja ili poznanika, jedan je od najfunkcionalnijih društvenih otkrića na Balkanu. Brzo je kao brzina automobila ili autobusa. I u mjestu gdje su povezanost željezničkim i vazdušnim putem uništeni, ili jednostavno ukinuti, to je najbrži način da se stvari pošalju ili prime.
Jedna određena osoba - vozač, prijatelj ili poznanik - vodi računa o toj pošiljci. To je osoba koju poznajete ili ste je bar upoznali, neko s kim ste se nekad rukovali i razmijenili par riječi. Djeluje da je u tih 30 ili 60 sekundi nivo povjerenja izgrađen na nivo veći nego što biste ikad uspostavili sa bilo kojim radnikom pošte, koji se krije iza šaltera ukrašenog promotivnim stock fotografijama na kojima se vide žuti kombiji koji uvijek stižu na vrijeme.
Da li biste više vjerovali: a) kompaniji sa sloganom koji garantuje da će vaša pošiljka biti isporučena u narednih 48 sati i pruža vam mogućnost da pratite putanju svoje pošiljke pomoću specijalnog koda ili b) vozača koji na pitanje "Kada će otprilike stići?", stidljivo postavljeno da ne izgleda kao da ga, ne daj Bože, požuruješ, jer ima pravo da stigne kad god poželi - prvo pogleda u daljinu, uvuče dim, pa izdahne: "Zavisi od špica, ali ne prije devet”? I uvijek vam daju vrijeme koje je prerano. Bolje ti da čekaš, nego cijeli autobus.
Nekako, iznenađujuće, za veliki broj ljudi na Balkanu, odgovor je pod b.
Potom dolazimo do cijene koštanja. Kada pošaljete poštom, postoji broj relevantnih kriterijuma - težina predmeta, vrijednost, razdaljina i brzina isporuke. Poštanski sajtovi i aplikacije ispunjeni su detaljnim tabelama i kalkulacijama koji vam omogućavaju da predvidite cijenu gotovo u cent. Sa kalkulatorom ili bez njega, ta cijena je često poprilično visoka. Međutim, kada pošaljete neformalno, tada ulazite u polje magičnog Balkanskog rituala, ograničenog jasnim pravilima u okvirima koga apsolutno ništa nije jasno.
Kada prijatelj ili poznanik preuzme paket, nuditi novac za tu uslugu je stravična uvreda. Nepisano pravilo kaže da onog ko pomaže treba pozvati na sok i kafu, ali diskretno, da izgleda kao da ih pozivate jer zaista želite da popijete piće sa njima.
Kada su u pitanju vozači autobusa, stvari su malo drugačije. Svakog dana, nekad i dva puta dnevno, nose pakete preko granice, preuzimajući rizik (mada, često provjeravaju šta je unutra; ako djeluje nelegalno, opasno ili lomljivo, odbiće, bez obzira na to koliko im se para ponudi). Pažljivo prate kome šta nose i gdje ih ljudi čekaju. Zapisuju imena i brojeve telefona, pozivaju pošiljaoce sa jedva osvijetljenih stajališta na auto-putu, svađaju se sa ljudima koji kasne ili koji su jednostavno zaboravili da se pojave i preuzmu svoj paket.
Ukratko, očekuju da im platite, i to iz dobrog razloga. Ali, transport stvari autobusom nije standard, niti autobuske kompanije zvanično to odobravaju, tako da obično ne postoji cjenovnik. Zavisi od toga šta šaljete, a ponekad i od raspoloženja vozača, ali neki naplaćuju gotovo po cijeni autobuske karte ili bar pola cijene. Drugi dozvoljavaju da sami odredite...
I tako, stižemo to dragocjenog društvenog pravila poznato kao "Kol'ko daš". Kao i mnogošta drugo u ovom regionu, ovo pravilo nije ono što se čini. Naoko, slobodni ste da samostalno procijenite vrijednost usluge. Međutim, ono što vi zapravo procjenjujete je procjena druge strane transakcije, odnosno koliko će novca biti potrebno da se druga osoba ne uvrijedi. Zato češće plaćate više nego što usluga zaista vrijedi. Ipak je i dalje jeftinije od pošte i neuporedivo zanimljivije.
Prošlog ljeta djelovalo je da su prošli dani kada je prelaz Merdare bio mjesto gdje ste očekivali probleme, bilo kao Srbin na kosovskom punktu ili kao Albanac na srpskom punktu. Ipak, kako smo se približavali iz Kuršumlije, sa srpske strane, autobus je utihnuo i atmosfera je postala mračnija i napeta. Postojao je osjećaj zlokobnog iščekivanja.
Možda su tome doprinijele scene pustoši svuda oko nas. Prazna polja, prazne ulice, prazne kuće. I potpuno prazan put.
Tu i tamo, na znakovima duž puta vidite albanske toponime. Ali, ovdje Albanaca nema već dugo vremena. Kroz autobus se čuje poziv i na srpskom i na albanskom: "Pripremite lične karte!". U čast međusobnog nepriznavanja Srbije i Kosova, pasoši su ovdje nevažeći. Prvo je ušao srpski policajac. U mrtvoj tišini je sakupio naše legitimacije i pažljivo ih poređao na dlan, a zatim izašao. Poslije provjere, vozač nam je vratio naše lične karte, ali smo morali da ih zadržimo samo minut, pošto je sada ušao kosovski policajac. Cijeli postupak je ponovljen.
Odjedno, eto ga problem. Carinik je počeo da zagleda prtljažnik autobusa. Svađao se sa vozačem i pokazivao mu nešto. Putnici sa desne strane autobusa su ga pomno gledali, a putnici sa lijeve strane su gledali one sa desne strane, jer nisu mogli da vide carinika. Šta je našao? Hoće li nas pustiti? Duboko pokopani strahovi su isplivali. Znali smo da je sve moguće.
Vozač je odmahnuo glavom. Isto je učinio i carinik. Zalupio je vratima prtljažnika. Opet smo mogli da dišemo. Ušli smo. Sada vidimo znakove sa srpskim toponimima, ali nema Srba.
Na mom putovanju sa Radom, imali smo gust raspored, ali je ona dozvolila brzu pauzu na benzinskoj pumpi jer je neko morao da ode u toalet. Iskoristio sam priliku da ispušim cigaretu, tačnije, to je ono što sam želio da uradim kada sam shvatio da ih više nemam. Srećom, imao sam kutiju Drine koju sam ponio da dostavim prijatelju Bojanu u Beograd. Ne bi mu smetalo.
Bojan pripada maloj grupi novinara u Srbiji koji neumorno pišu o zločinima u BiH devedesetih. Svake nedjelje linkovi do članaka koje, strah me da niko ne čita, stižu u moj inboks. Trenutno radi na dokumentarcu o Beogradskom krugu, ne tako maloj grupi liberalnih intelektualaca i mirovnih aktivista koji su se usprotivili režimu Slobodana Miloševića ranih devedesetih. Tridesest godina kasnije ne postoji ni daleki eho njihovih glasova na srpskoj političkoj sceni.
Dok vozimo preko Romanije djeluje kao da putujem kroz jednu od Bojanovih priča. Prošli smo kroz predivan krajolik istočne Bosne i vidjeli znake neke od najgorih toponima rata, mjesta o kojima su mnogi u Srbiji čuli samo tokom svjedočenja u Hagu o masakrima, silovanjima i etničkom čišćenju.
Rada, koja je srpska izbjeglica iz Sarajeva, koja je pobjegla iz grada na početku rata, sada živi na Palama, sa veoma jasnim stavom o ovoj temi: "Mi smo bili srećni. Moju porodicu i mene niko nije povrijedio, niti smo mi ikoga povrijedili." Da je bilo drugačije sumnjam da bi bilo moguće da obavlja posao koji obavlja: "Otišla sam u Sarajevo odmah nakon rata. Nemam šta da krijem."
Konačno smo stigli do Drine: "Pušio sam Jork iz Rovinja", Bojan mi je rekao, "sve dok sve veze sa Hrvatskom nisu prekinute 1991., pa sam prešao na Drinu".
Loša odluka, Bojane, jer veze sa Bosnom takođe nisu potrajale. Počeo je da je puši opet početkom dvijehiljaditih u Sarajevu. Bojan obožava Sarajevo, nekad samo tamo ode i vrati se življi nego ikad.
Zašto sam mu kog đavola donosio Drinu? Zar je nema u Beogradu? Nekako, u martu 2022. godine, 140 godina stara duvanska fabrika iz Sarajeva, koja je poslovala u zemlji gdje su gotovo trećina odraslih pasionirani pušači je ugašena. Stare Drine je pak bilo, i Bojan je htio da je puši dokle god može. Pitao sam se da li možemo da tvrdimo isto za Beogradski krug. Antiratni pokret u Srbiji je slomljen, a mi godinama trošimo stare zalihe ideja. Ali one se smanjuju.
Kada smo stigli u Beograd, potražio sam osobu kojoj je bio namijenjen prah. Pronašao sam je u dvorištu jedne vile u centru grada. Ulica je bila puna u popodnevnoj gužvi, ali u dvorištu, punom crvenih i žutih cvjetova, bila je kompletna tišina. Njeno ime je bilo Lula i sama je bila kao ta vila - elegantna, tužna, introvertna. "Nisam dugo izlazila. Ovo više nije moj grad", rekla mi je.
Isporučio sam pismo i torbu. Odlučio sam da ne propitujem za sadržaj koverte. Pretpostavio sam da postoji razlog zašto je zalijepljena. Međutim, nisam mogao a da ne pitam za torbicu punu misterioznog praha.
"Tarhana", Lula se nasmejala. "Mješavina za supu. Moja tetka Еšrefa iz Travnika mi ovo spremi i šalje mi preko sestrića. Drugačije prave u Srbiji, dobro je, ali ja volim njenu."
Lula je imala šta da kaže o paketima koji se šalju između Beograda i Sarajeva. Rođena u Sarajevu, od kraja šezdesetih živi u Beogradu.
Ona je osoba koja je odmah nakon početka opsade Sarajeva prikupljala i slala humanitarnu pomoć u opkoljeni grad. Borila se da svaka pošiljka stigne kome je namijenjena. I borila se za hiljade njih, pošiljke i ljude. "Kada danas vidim kartonske kutije, osjetim mučninu."
Ostavio sam je na terasi stare vile, kako gleda cvijeće, gdje je polako žvakala sjećanje na vrijeme kada je neki otpor postojao.
Posljednji put kada sam vidio Radu, bilo je u restoranu nedaleko od velikog parkinga u Sarajevskoj ulici u Beogradu, gdje obično skuplja i ostavlja svoje putnike. Čitav dan je provela u kolima i bila je veoma umorna. Rekla mi je da u posljednje vreme gubi svijest. Neki dan jedva je ušla u automobil. Ipak, prevozila je putnike i pakete. Sada je krenula da prima redovnu terapiju, rekla mi je, i stvari idu na bolje. Bio je topao dan. Naručili smo lagani ručak, supu i kupus salatu. Kafana je bila prazna i konobar se dosađivao, pa je dobacivao šale. Rada ga je šarmantno ignorisala.
"Imam priču za tebe", rekla je.
"U Sarajevu, postoji žena, Bosanka, Mirsada. Ima muža i sina, a sin je imao druga, Srbina, Marka, koji nije imao roditelje. Mnogo ga je voljela. Ali, tada je rat počeo. Pitala se šta da radi sa njim. Mirsada je sakrila Marka u svojoj kući, kako ga ne bi ubili. Rekla mi je: 'Rado, krila sam ga u zamrzivaču. Sin mi je otišao na front, a Marko je bio u zamrzivaču'."
"Krila ga je dok nije pronašla osobu od povjerenja, koja bi ga prebacila na teritoriju Republike Srpske, a potom u Beogradu. I tako, vrijeme prolazi, a Marko postaje veoma uspješan čovjek. Osniva porodicu, započinje posao i sve mu ide glatko. Mirsadi umire muž, ostaje sa sinom. Ne znam sve detalje, ali nekako su stupili u kontakt sa Markom, nakon svih tih godina..."
"Onda i njen sin umire i Mirsada ostaje sama i Marko ostaje jedini kog ima u životu. Od tad, otkako radim, on joj šalje stvari. Kesu pasulja, paprike, lješnike, kajmak, teglu meda. Uvijek još šalje i nešto novca, 50 ili 100 evra, ali uvijek i hranu. Pitala sam ga jednom: 'Marko, momče, kupuješ ovu hranu, a ona mora da izlazi da je preuzme, pa da je nosi do svog stana. Zar ti ne bi bilo lakše da joj pošalješ novac, pa da sama to kupi?' A on mi kaže: 'Rado, pokušao sam to, ali ona je tako srećna kada dobije tu kutiju kajmaka, da može da kaže, gledajte šta mi je moj dragi Marko poslao!'"
I tada sam konačno shvatio. Nisu u pitanju stvari koje putuju, već ljudi. A samo onda kada ljudi ne mogu, oni šalju stvari. I čak i tada, ustvari, nije u vezi sa tim stvarima koje putuju, već u osjećajima ljudi.
Napomena: Tekst je u originalu pisao Ilir Gaši i nominovan je za European Press Prize 2023. Еditovana verzija teksta preuzeta je sa sajta Gardijan.