U Donjim Orlovcima kod Prijedora na stadionu fudbalskog kluba Kozara koji je osnovan davne 1975.godine postojao je prije rata jedan tim. Tim mladih momaka koji su tu sanjali velike snove.
Na terenu ostavljali srce i imali tada samo jedan cilj. Da njih 11 zna samo za riječ pobjeda. I pobjedili su, ali ne na terenu nego u borbi za svoju otadžbinu.
Odbranili su Republiku Srpsku kao i svaku loptu koja je bila usmjerena prema njihovom golu. Dali su za nju ono najvrijednije. Svoje živote.
Među tim junacima bio je i Miroslav Paraš. Poginuo je na Bihaćkom ratištu 1994. godine sa 32 godine. Sin Marko tada je imao samo sedam godina. Ostao je bez oca. Izgubili smo majka, sestra i ja tad glavu kuće, priča s knedlom u grlu.
Imala je i majka o njemu samo da nam priča najbolje. Nije znala drugačije, kaže Marko, jer valjda kod nas ljudi to tako biva pa da sve ono što istinski nosite u duši kažete kada vas stigne najveća bol.
"Teško je živjeti bez oca, sudbina je takva. Često sam ga i sanjao i u tim trenu shvatite da ga više nikada neću vidjeti", rekao je Marko Paraš, dijete poginulog borca.
I niko nije ni mogao da zamisli da Miroslav sa svojim timom neće više izaći na teren. Pobijediti i uvijek izazvati osmijeh na licima drugih. Moj stric, dušom i srcem po mom pamćenju najbolji čovjek, priča Igor Paraš.
"Ja se malo bolje sjećam nego Marko. Bio sam nešto stariji. Imao sam 12 godina kad je stric poginuo. Često sam dolazio sa njim, poslije njega dolazim tu sam", rekao je Igor Paraš, rođak poginulog borca i član Upravnog odbora FK Kozara.
Dolazak na stadion budi posebnu emociju ovim momcima. Nije ih moguće suzdržati u tim momentima. Znaju samo jedno da bi otac i stric danas bio ponosan na njih, jer su na mjestu koje je nazivao svojom drugom kućom.
Srećan je i Dragomir Tomčić- Braco što ih vidi da dolaze tamo gdje je neko njihov na terenu uvijek ostavljao srce. On je tim od tih 11 momaka poznavao najbolje. U klubu je od osnivanja. Uskoro će to biti 50 godina. Pogled mu uvijek pri dolasku na stadion leti, kaže prema spomeniku na kojem se nalaze imena junaka Republike Srpske.
Klub i danas ima momke koji čuvaju sve ono što je u amanet ostavio nepobjedivi tim. Vodilja su im na svakoj utakmici. Svaki pehar posvećen je njima.
Jedno selo izgubilo je mladost. Donji Orlovci i danas tuguju za ovim momcima. Najmanje što možemo da uradimo je da ulažemo u ovaj klub i ne dozvolimo nikada da se ugasi, kažu iz lokalne Boračke organizacije. Sve treba da se prenese i na buduće generacije.
Božidar, Rade, Ostoja, Mladenko, Ljubinko, Duško, Miroslav, Rajko, Zoran, Ranko i Mirko. Ova imena nalaze se među 32 000 poginulih boraca Republike Srpske. I, tamo gdje su otišli sigurno su najbolji. Sjede ovaj put na tribinama, pomno posmatraju sa tog boljeg mjesta utakmice i vjeruju u svaku pobjedu njihovog fudbalskog kluba Kozara.
