Blizu kuće imama Sefića živjeli su sestra Alekse Šantića i zet. Aleksa je neobično volio svoju sestru kojoj se ispovijedao i često je posjećivao njen dom.
Tako je jednog dana u komšiluku sreo imamovu kćer. Еmina Sefić tek se "zacurila", a priče o njoj kružile su po cijeloj čaršiji. Mladići su govorili da Sefićeva kćer nije žensko, već "dženetska hurija" – ljepotica iz raja.
"Po sokacima i mahalama krenu priča o hafizovoj šćeri, ljepotici. Kako joj bujna kosa spletena u teške zlatnosmeđe pletenice igra po leđima; kako su joj oči od žežene kadife, usne – zrele trešnje, alice; dva reda zuba – dvi niske bisera; kako joj je Alah podario lice zarudjele breskve; kako joj pod bijelom košuljom zakopčanom sedef – pucetom do pod vrat i pod svilenim, cvjetnim dimijama igra jedro, zdravo tijelo, tanko u struku, mamno u hodu", pričalo se tad o Еmini.
Tako je te čarobne noći 1903. godine nastala jedna od najljepših pjesama ljubavne poezije. Brat Pero naljutio se na Aleksu zbog Еmine. Glava kuće Šantića smatrao je da je njegov mlađi brat žestoko zabrljao time što je "po novinama telalio" o kćerki imama Sefića.
Plašio se da će ovaj potez mladog pjesnika otjerati mušterije iz radnje i da će Šantići morati maltene da bježe iz Mostara. Međutim, imam Salih Sefić ostao je mušterija u “magazi” Šantića, a Mostar nije zamjerio na pjesmi ispjevanoj o "anđelu na zemlji". Šta više, sve glasnije se pjevalo sokacima ovog hercegovačkog grada.
Mlada Еmina dovijeka je ostala Šantićeva čežnja
Udala se sa 16 godina za jednako lijepog Avdagu Koludara i rodila mu je četrnaestoro djece. Kako je i sama pričala svojoj djeci, sa Aleksom Šantićem nikada ni riječ nije razmijenila, ali sjećala ga se do kraja života, piše "Hercegovački.ba".
Njega i njegovih uglancanih cipela i pantalona tako opeglanih da se o njih čovjek mogao posjeći. Sjećala se žalovitog glasa kojim je pjevao u avliji, kao i da mu muslimani Mostara nikad neće zaboraviti činjenicu da je poštujući njihova vjerska pravila zazidao prozore svoje nove kuće jer su u komšiluku bila ženska djeca.
Nastanak sevdalinke
Koluder Еmina preminula je 1967. odine. Po predanju, kada je poznati pjevač sevdalinki Himzo Polovina čuo da je Еmina preminula otišao je kod Sevde Katice iz Donje mahale, koja je bila poznata po usmenom kazivanju narodnih pjesama. Tako i tada nastala je posljednja strofa sevdalinke o Еmini.
"Umro stari pjesnik, umrla Еmina, Ostala je pusta bašča od jasmina, Salomljen je ibrik, uvelo je cvijeće, Pjesma o Еmini nikad umrijet' neće…"
