Derventa je 1992. godine postala pravo mučilište za Srbe. Hrvatsko-muslimanske snage ubijale su na tom području sve što je bilo srpsko.
U derventskim logorima Srbi su mučeni na najmonstruoznije načine.
Preživjeli za Dosije govore o torturi koju su preživjeli, kako su spasili živu glavu ali i o sramnim sudskim presudama i onima koji pred lice pravde nikada nisu izvedeni.
"Prvi put kada sam ušao ovdje ovo je bio Dom vojske i poslije toga kada sam ušao imali smo nešto ne znam ni šta je bilo ali toliko mi je bilo teško kao da me neko udario nečim jakim i teškim, kao maljem. Poslije sam navikao. Еvo sada sam ušao prvi put u prostoriju ali mi se učinila mnogo manja jer se meni činilo mnogo veće, možda su meni oči bile veće, u strahu“, kaže bivši zarobljenik Pero Novaković iz Dervente.
"Sva rebra su slomljena i sa jedne i sa druge strane. Nema, ne znam, gore kada smo bili bile su neke pločice, ja sam tražio komad da je samo isjeći nečim vene jer ne možeš više trpiti udarce, ne možeš podnijeti. Rekoh, kada sjednem neću nikome ništa govoriti, ćutaću, iskrvariću i to mi je“, priča bivši zarobljenik Ostoja Šarčević iz Dervente.
Ostoja nije iskrvario, sve je podnio i ne ćuti. Pero više nema straha u očima ali ima suza, onih najbolnijih.
U zgradi su koja je nekada bila logor za Srbe i prostorijama koje su bile njihovo mučilište. Dom JNA pretvoren je u današnji Centar za kulturu.
Strašno je, pričaju za Dosije, i poslije 32 godine. Sjećanja su, u trenutku, postala življa nego ikada.
"Tačno znam, tu sam spavao, ima ovaj stub ovdje sam ležao a drugi kraj mene. Strašno je evo vidite. Kada sam sada stao tu, sada sam se vratio stvarno na sve“, priča bivši zarobljenik Pero Novaković iz Dervente.
Već početkom proljeća 1992. godine Srbi u Derventi, počeli su osjećati muslimansko-hrvatska zvjerstva. Ostoja je živio u Čardaku, dijelu naselja koje je okruženo Hrvatima i Muslimanima. U njega su, udruženim snagama upali uoči Vaskrsa 25. aprila 1992. godine. Na kućnom pragu zarobljen je sa suprugom.
"Čačkalo se već od prvog aprila, počela je pucnjava, neke pripreme, mješovite straže i vidjelo se da će da 'bukne' rat. Mi smo svoje kuće čuvali kao i svi drugi. Imali smo mi do 26.4. to je bio Vaskrs, desetak poginulih. Sve smo mi to još shvatali neozbiljno ali kada su nam počeli ginuti ljudi vidjeli smo da je to kraj došao. 26.4. naše žene su bile sa nama u kućama, spremale nam jesti, mi smo išli na straže. Vaskrs, 26.4. ujutru, zovu nas žene da idemo na doručak, ostavimo sve, nema nikoga, ne puca se, sve mirno i tiho. Dolazimo mi u jedan podrum naredane su klupe, napravljena je hrana. Sjeli smo mi tu nenaspavani, umorni, dvije tri noći ne spavamo. Dođe naš jedan komšija Pero, uze flašu rakije i kaže 'ljudi znate li vi šta je danas', mi ništa nismo znali i kaže on 'danas je Vaskrs.' Kako on to reče to zapuca sa svih strana. Mi smo u podrumu“, prisjeća se bivši zarobljenik Ostoja Šarčević iz Dervente.
Iz podruma su se nekako uspjeli izvući. Snalazio se u tom trenutku kako je ko znao i umio. Gledao je Ostoja kako dolaze u streljačkom stroju. Među zadnjima je sa komšijom Milenkom Radanovićem ostao na braniku.
U nastavku pogledajte kompletnu ispovijest strahota koje su zarobljeni preživjeli: