Sva Bojanina sjećanja na djetinjstvo stala su u jedan datum, jednu godinu i jedan kombi. Život joj je obilježio jedan „Bljesak“. Dječija bezbrižnost tada devetogodišnje djevojčice iznenada je zauvijek prestala u zoru, prvog maja 1995. godine, kada je sa porodicom, i još 15.000 Srba morala da napusti svoju rodnu Zapadnu Slavoniju.
Slike i zvuke užasa i strahote kroz koju su prošli „zahvaljujući“ Hrvatskim oružanim snagama žive i dan danas. Iako joj je 40 godina, priča za „Dosije“, rana na duši i dalje je tu.
„Ja se sjećam tog prvog maja kada je iznenada prekinuto to djetinjstvo koje je bilo bezbrižno sjećam se olovnih kiša sjećam se da su me strpali u neki kombi, da sam plakala, da ne znam gdje idem. Sjećam se mosta, zvuka sirena na sve strane, sjećam se užasa i to je toliko živo sjećanje uprkos tome što je prošlo toliko godina od tog događaja, to je sjećanje sa kojim ja živim sve vrijeme“, priča nam Bojana Đuričić.
Iščupao je taj prvi maj Bojani i jedan dio duše. Ostala je bez brata. Međutim, tu se agonija porodice nije završila. Više od dvadeset godina tragali su za njegovim posmrtnim ostacima. Naročito je bilo bolno slušati u sred Zagreba šta je on njega samo ostalo. Ono što su na kraju pronašli sahranili su tek prije tri godine.
„Tog dana se sjećam da su došli drugari mog brata, da su rekli mojoj majci da se on neće vratiti. Ja sam tada u očaju govorila kako ja ne želim da ga vidim takvog, ne želim da prisustvujem sahrani, kao da sam naslutila da mi njega nećemo naći dugih 25 godina koliko je trajalo traganje za njegovim ostacima. Znate kada doživite da izgubite člana porodice onda rat nikada nije završen. Ja recimo gledam danas moje kolege, životi se nastavljaju, materijalno se stiče ponovo ali kada vama iz duše iščupaju člana porodice, to zauvijek ostane ožiljak i to se nikada ne popravi. Moja je majka heroina jer je sa svojih 75 godina u Zagrebu slušala šta su pronašli od ostataka njenog djeteta a ona je bez ikakvih tabletica za smirenje tako hrabro i ponosno to slušala, ja nisam mogla, ona je mogla“, prisjeća se Bojana.
Zaborav nije odnio ni priču Mirjane Abramović. Potresno i teško. Kao da je juče bilo, priča Mirjana. Sve što su do tada stekli morali su ostaviti iza sebe. Rodne Okučane napustila je sa dvoje male djece. Sin je imao 10 a kćerka samo pet godina. Šta će sa njima biti, ustaše nije zanimalo. Sjeća se da je jutro počelo sa puno detonacija i eksplozija koje su do tada bile ubjedljivo najjače. U glavi se u tim trenucima rojilo bezbroj pitanja.
„Jutro je počelo sa mnogo detonacija, eksplozija koje su prvi put bile zaista najjače u toku tog rata i normalno da se jedna porodica sa malom djecom uplaši. Ne znate ni kuda ćete, ni šta ćete, ni gdje ćete. Kako to objasniti djeci da se u nekoliko minuta ili sat treba spakovati. Nekog pakovanja nije ni bilo, samo smo se pokupili i iskreno prvi prevoz, dečko koga sam našla da nas poveze on nas je povezao“, kaže Mirjana Abramović.
Spasiti živu glavu bio je jedini cilj. Puno straha i panike bilo je i u toku samog puta. Spas je Mirjana kao i hiljade drugih srpskih porodica vidjela u dolasku na most u Gradišci.
Opširnije u prilogu iz emisije „Dosije“.
