Iva Jović, američka teniserka srpskog porijekla, napravila je veliki rezultat u 2. kolu Mastersa u Sinsinatiju, te je savladala 20. nositeljku Lindu Noskovu rezultatom 6:3, 6:0
Iva ima 17 godina i najmlađa je učesnica ovogodišnjeg turnira u Sinsinatiju, gdje se u glavnom žrijebu pojavila kao "laki luzer".
Inače, rođena je u Kaliforniji, a njeni roditelji Bojan i Jelena emigrirali su u SAD prije njenog rođenja – otac joj je Srbin, majka Hrvatica, a starija sestra Mia igra tenis na UCLA univerzitetu.
"Mama je dobila zelenu kartu na lutriji, potpuno slučajno. U to vrijeme nisu bili ni vjenčani, ali su se vjenčali, došli ovdje i morali da krenu od nule. Nisu imali ništa. Farmaceuti su, pa su morali ponovo da polažu sve testove i vrijedno rade kako bi izgradili život. Nije lako doći iz tako male zemlje u SAD", rekla je Iva i dodala:
"Mojim roditeljima je bilo veoma važno da govorim srpski kako bih mogla da pričam sa bakom, djedom, tetkama i ujakom. Zahvalna sam što imam tu mogućnost, jer sada na međunarodnim turnirima imam još jednu grupu ljudi sa kojom mogu da komuniciram. Mislim da ni komunikacija sa roditeljima i porodicom ne bi bila ista na engleskom – mnogo su duhovitiji na maternjem jeziku. Mama mi je čak govorila: 'Ne znam engleski, moraš da govoriš sa mnom na srpskom'. To im je bilo veoma važno".
Inspiraciju je crpila od velikih imena:
"Ja sam tip osobe koja ništa ne radi samo reda radi, već uvijek imam neki cilj ili san. Kada sam bila mlađa, gledala sam finala Gren slemova i bilo je toliko vrhunskog tenisa. Sjećam se da sam stalno gledala Veliku trojku (Federer, Nadal, Đoković). Novak mi je bio ogromna inspiracija, a tu je bila i Serena Vilijams. U posljednjim godinama obožavam da gledam Janika Sinera i način na koji igra. Pokušavam da kopiram što više od njega. Svi ti uzori… kad ih vidite, pomislite: 'Vau, i ja želim to da radim'".
Do glavnog žrijeba je stigla zahvaljujući otkazu jedne igračice:
"Iskreno, nisam previše pratila žrijeb. Poslije poraza u kvalifikacijama bila sam toliko tužna i ljuta da uopšte nisam obraćala pažnju. Sutradan su mi roditelji i trener rekli: 'Druga si na listi, možda ima šanse, pokušaj da ostaneš spremna'. Nisam vjerovala dok sljedećeg jutra nisam saznala da igram tog dana. Od toga da sam se vukla po kući i bila pomalo tužna, postala sam najenergičnija osoba na svijetu – pomislila sam: 'O moj Bože, vraćam se na turnir!' Bio je to čudan osjećaj, gotovo kao da sam se na neki način 'prošvercala' u glavni žrijeb. Ali mislim da to pomaže da igrate opušteno i slobodno. Nadam se da mogu tako da igram bez obzira na status na turniru".
