I dalje su tu, samo su se prikrili – i čim im se učini da "padne noć" – iz prašine i paučine ekstremizma samozvanih intelektualaca i moralnih i estetskih predvodnika "prave selekcije" ljudskog roda izlijeću ostrašćeni primjeri raspolućenih mrzitelja da, eto, napišu "po koju" ni manje ni više nego u nekim od vodećih informativnih portala u Australiji.
Mrzeći jednu polovinu sebe što ne mogu a da ne priznaju uspjeh onima od kojih bi ga najradije oduzeli nekim mandatom, ili – u slučaju viđenom prije 2 godine – "diskrecionom odlukom", a nadalje i jedan narod i sve koji dijele paradigmu kulturnog "neukusa", ovakvi post-propagandisti u regresiji jedva su dočekali da anti-teniski "spinuju" u težak aut ono što je svakom pristojnom čovjeku pobudilo istu vrstu komentara i kritike povodom trapavog "dijetalnog šovinističkog" ispada voditelja Tonija Džonsa protiv Novaka Đokovića i srpskih navijača na Kanalu 9, inače emiteru Australijan opena – i još važnije – Olimpijskih igara.
Za one koji mogu ovo da podnesu, predlažemo vam da pročitate (veći dio) teksta komentatora Sema Klenča na australijskom portalu "Njuz" u prevodu ispod. I, budite sigurni, ovdje je "svaka slučajnost isključena", piše "Kurir".
Novak Đoković – sve što je suprotno religijskom iskustvu
"Đoković je u tenisu ostvario sve, prevazišao sve najveće rivale – ali nešto ga i dalje zaobilazi, i uvijek će.
Jednom kada se Novak Đoković povuče – oko svoje 57. godine (pod uslovom da njegova nadčovječanska koljena i pluća postanu nalik onima običnog smrtnika), neće mi nedostajati, ni najmanje. Pokušavao sam da shvatim zašto.
Ovaj momak je bez sumnje najbolji teniser svih vremena, mogao je da se povuče pre 3 godine i da samo po broju osvojenih slemova okončamo debate. To što radi sa reketom ponekad krši zakone fizike i vara čula. Еto, sa 37. Godina je pobijedio Alkaraza u 4 seta i održao aktuelnim san o osvajanju 11 titule u Melburnu I 25. Slema.
Trebalo bi da se osjećate još uvijek privilegovano da posmatrate nekog ko posjeduje takav zapanjujući talenat. Novakove preostale sezone bi trebalo da nam se čine dragocjenim. Zbog čega onda njegovi nastupi na terenu izazivaju sličnu emotivnu reakciju nalik vađenju sudova iz mašine za pranje?
Ovo nema veze sa osjećanjem pripadnosti, iako mi je bilo krivo kada je Nadal krenuo da krnji Federera, smatrao da nije fer da nečija dominacija na jednoj podlozi ima toliku važnost – bukvalno kao da je prevara. I pored toga, iskreno mi nedostaje Nadal, sa njegovim navikama, bubicama; prizor bombastičnog forhenda i trzaja reketom. Ma koliko mi to tada smetalo, prijalo mi je da posmatram Federerovu nekonsistentnu eleganciju, Nadalovu brutalnu odlučnost – ali ne I Đokovićevu metronomsku savršenost.
2006. godine Dejvid Foster Valas je napisao po mom mišljenju najbolji tekst o sportu, naslovljen "Rodžer Federer kao religijsko iskustvo". Ovo je bilo na vrhuncu njegove vladavine tenisom, prije nego što su ga Nadal i Đoković pretekli, poredivši ga tada i sa Majklom Džordanom, Muhamedom Alijem... Zaista kao da nešto postoji, kvazi-religiozno, dok posmatrate ta čuda prirode u njihovoj tečnoj akciji, kao da su na drugom nivou evolucije u odnosu na sve nas.
Đokovićevi uspesi pripadaju istoj diskusiji, ali iskustvo posmatranja njega – ne. On ima izuzetne vrline, statističke rekorde koje ih potvrđuju – ali, i pored toga, on je nekako običan, dosadan?
Ako je bekhend Žastin Еnan poezija, Novakov je osnovna, nemaštovita proza. Isto možete reći za sve njegove udarce, njegovo kretanje na terenu, njegov servis i bespoštedan način na koji melje svoje protivnike. Sve to je izluđujuće efikasno i efektno, ali nije veoma interesantno.
Ovo ne znači da je loš teniser, naravno. Niko na ovoj planeti nije bio bolji u tome od Đokovića, ali njegova igra je trijumf funkcije nad formom – i to uskraćuje tenis pripadajuće čarolije. Federerov tenis je bio vanzemaljski, Nadalov nezaustavljiv – a gledajući Novakov tenis imate utisak da gledate preko ramena surovog investicionog bankara koji slaže tabele. Tabele su mu sjajne, korisne da se zaradi brdo para – ali nisu zabavne.
Čak i kada je gubio Federer je činio puno toga što je moglo da vas oduševi. Sa druge strane, možete da gledate Novaka kako satima vježba svoj tip savršenosti, odigrava nevjerovatne udarce bez grešaka. Klimate potvrdno glavom, aplaudirate, saglasni ste da je to impresivno. Ako ste Srbin, navijaćete – ili ako ste neko čiji ukus nije baš istančan. I pored toga, nećete ostati bez daha, ništa što Volas opisuje u njegovim tekstovima nećete doživjeti gledajući njega.
Njegova ličnost takođe nije od pomoći. On je Еron Rodžers tenisa – ponekad genijalan, ponekad provokativan, uvijek emitujući čudne stavove. On je anti-vakser, kao što smo otkrili tokom Korone. Vjeruje u “iscjeljujuću vodicu”. Posljednje na njegovom repertoaru je magnetski “energetski disk” koji pomaže kod upale stomaka.
Ono što želim da kažem je – on je čudak.
Đoković je svakako artikulisan i dovoljno uviđajan kako bi njegovi komentari poslije mečeva zvučali tradicionalno prihvatljivo – uz šta su njegovi intervjui takođe odlični (najbolji deo njegovg PR repertoara), ali vam se ipak čini da on više pripada sceni “bratskih podkasta”, družeći se sa Džoom Roganom i Robertom Kenedijem dok šire čudne zdravstvene teorije.
Uz to, voli da gunđa sebi u bradu između poena, ludački gleda put njegovih trenera, provocira nenaklonjenu publiku – kao da uživa u ulozi negativnog strip-junaka. Takođe ima sklonost da ćopa ili napravi bolni izraz lica kada tok meča krene da ide u korist protivnika, a da pritom i dalje uspijeva da sprinta i kliže na sve strane kao svako normalno ljudsko biće koje se ikada bavilo tenisom.
Ništa od ovih karakteristika mu neće donijeti puno simpatija od običnog ljubitelja tenisa. Zbog toga se nalazimo u neugodnoj situaciji: Đoković je prevagnuo u rivalitetu Velike trojke, pomračio Federera i Nadala, ali je mnogo manje voljen nego oni. Njegove redovne pobjede postale su – dosadne. A sada – dostigavši vrhunac u njegovom sportu – postaje prepreka njegovom uspjehu.
U godinama na zalasku karijere sportskog velikana, često bismo željeli da potraje još neku godinu, bojeći se momenta kada će se konačno i neizbježno povući. Voljeli bismo da negira starost i odloži kraj barem još malo.
U ovom slučaju, stvari su potpuno drugačije. Malo nam je dosta Đokovića, zar ne? I kada napokon ode i prepusti teren mlađim i zanimljivijim zvijezdama, tenis će utoliko biti bogatiji.
