Svetislav Sasić, legendarni mađarski petobojac srpskog porijekla, preminuo je 13. maja u Budimpešti u 77. godini života, nakon duge i teške bolesti.
Iza njega je ostala izuzetna sportska karijera, neobičan životni put i upečatljena poruka: „Ni rak, ni bol, ni srce me neće slomiti – ne dam se!“
Rođen je 19. januara 1948. godine u mjestu Šatoraljaujhej u Mađarskoj. Srpsko porijeklo nikada nije krio – naprotiv, s ponosom je sinovima dao imena Miroslav i Milan.
Az Újpesti Dózsában, a Csepelben és a Bp. Honvédban öttusázott, 1978-ban az év legjobbjának választották. 🖤 https://t.co/3HYO7IDvW2 https://t.co/3HYO7IDvW2
— Nemzeti Sport (@NSOnline) May 13, 2025
Već u osnovnoj školi bavio se atletikom i mačevanjem. Porodica se 1958. preselila u Budimpeštu, gdje je prvo trenirao vaterpolo, a zatim prešao na plivanje.
Njegova profesionalna karijera počinje 1964. u Spartakusu, da bi se od 1966. takmičio za Honved, pod vođstvom čuvenog Đerđa Tumpeka. Ubrzo se zaljubio u triatlon, a zatim i u petoboj – sport koji će mu doneti svetsku slavu.
Već 1969. godine postaje juniorski prvak Mađarske, a 1975. osvaja zlato na Svjetskom prvenstvu u Meksiku sa timom koji su činili još i Tibor Maračko i Tamaš Kanca. Godinu dana kasnije, na Olimpijskim igrama u Montrealu, osvaja bronzu u ekipnoj konkurenciji, dok je pojedinačno bio osamnaesti. Nacionalnu karijeru završava 1980. godine.
I dok su mnogi sportisti poslije penzije tražili svoj novi identitet, Sasić je neprestano rastao. Još 1977. postaje majstor mačevanja, a kasnije i profesor fizičkog vaspitanja. Bio je profesor na Akademiji za pozorišnu i filmsku umjetnost, radio kao kaskader, učitelj, hotelijerski nadzornik, pa čak i u medicinskom sektoru vojnih kampova. U penziju je otišao 2008. godine, ali nije mirovao.
U posljednjim godinama života borio se s više bolesti – rak prostate, problemi sa srcem, ugrađen pejsmejker, metastaze na više mjesta... Ali nikada nije posustao.
(Telegraf)
.webp)
