Aleksandar Milić Mili jedan je od najpoznatijih autora sa naših prostora koji iza sebe ima bezbroj potpisanih hitova.
On je sve šokirao kada je jednom prilikom ispričao da se slučajno upucao.
"Pištolj mog poznanika ostao je kod mene, pa sam htio da ga rastavim. Izvadio sam metke, a u isto vrijeme sam bio na telefonu. Pošto se veza prekinula, vratio sam metke i ostavio pištolj sa strane. Ponovo sam uspostavio vezu i uzeo oružje koje je ovog puta bilo puno. U trenutku nepažnje, nategao sam pištolj i metak mi je prošao kroz šaku. Na ruci sam imao rupu kroz koju sam mogao da gledam. Imao sam sreće da nisam oštetio nijednu tetivu inače nikad više ne bih mogao da sviram gitaru", ispričao je Mili.
Živjeli su tada svi u 15 kvadrata sa platom od svega nekoliko maraka, a jedan od najtežih trenutaka u Milijevom životu bilo je i saznanje da boluje od kancera tokom ratnih godina u Jugoslaviji.
"Nikada nisam uspio da shvatim rat i to potenciranje nacionalizma i sve što se desilo na Balkanu tih 90-ih godina. Recimo, krenuo sam da izađem iz kuće, da se nađem napokon s djevojkom koja mi se jako sviđala, a napolju sam zatekao tenkove kad sam izašao i ljude sa puškama. Pitaju me gdje ću, ja rekoh samo da se vidim sa djevojkom. Samo su mi rekli: 'Čovječe, dole u centru se puca i ratuje, vraćaj se odmah u kuću'. Ja sam bio totalno zbunjen, ali sam morao da ih poslušam", prisjetio se Mili početka rata u Sarajevu.
"Moji su već bili izbjegli u Beograd iz Osijeka, kada sam ja sa trojicom drugara odlučio da krenem iz Sarajeva za Beograd. Roditelji su krenuli u posjetu stricu u Beograd i nisu ni znali da im je to posljednji put da će vidjeti Osijek. Samo su im javili da se ne vraćaju i da je po život opasno da idu nazad, pa makar i po svoje stvari. To je bilo već '91. godine, dok sam ja godinu dana kasnije riješio da pobjegnem za Beograd", pričao je pa nastavio:
"Nas četvorica smo sjeli u 'jugo', koji je bio sav izrešetan jer je stajao na mjestu gdje se pucalo. Nismo imali staklo na prozorima, šoferki, morali smo cijeli da se zamotamo dok smo putovali, jer je napolju bilo jako hladno. Sjećam se kako smo prelazili preko nekih brda, nismo ni znali tačno put i odjednom dolazimo do barikada na putu. Tu stoje ljudi s puškama i mi nemamo pojma šta da očekujemo. Međutim, pustili su nas kad smo im pokazali lične karte, vikali su: 'Ovi su naši'. Došao sam u Beograd samo u jednim farmerkama i majici koje sam imao na sebi. Kad sam pomislio da ne može gore, taj rat i izbjeglištvo, tada su mi našli maligno oboljenje. To je bio rezultat tog nekog stresa i mog unutrašnjeg razočaranja zbog rata".
Iako su se njegovi roditelji ubrzo zaposlili kao ljekari u Beogradu, naredne godine bile su jako teške za Milijevu porodicu.
"Roditelji, brat i ja smo u Osijeku živjeli u stanu koji je ranije bio banka, imao je 450 kvadrata i svoj park, a onda smo došli u Beograd u 15 kvadrata. To je bila vešernica na vrhu zgrade, gdje je jedan dio improvizovan sa lavaboom i tušem, kao spoljni toalet. Nas četvoro smo tu živjeli, ali se sjećam da smo bili srećni. Vladala je ljubav između nas i ni jednog trenutka nismo očajavali iako smo živjeli u bijedi, plate mami i tati su bile po 2-3 marke, a hljeb je bio 500 hiljada. Sve dok nismo saznali za tu moju bolest bili smo zaista rasterećeni, jer nismo željeli da gledamo unazad, već samo naprijed. Godinu dana sam se liječio i bio na hemioterapiji. Tada je ta terapija bila strašno teška i agresivna, ali sam uspio da se izborim. Čak sam uspio da završim i treću godinu na fakultetu. Išao sam sa sve braunilama u rukama na ispite", ispričao je kompozitor u emisiji "Preživeli" na "K1" televiziji.
Podsjetimo, Mili je u dugogodišnjem braku sa suprugom Ninom i imaju sina i kćerku, prenio je "Kurir".
