Profesor ustavnog prava Siniša Karan ukazao je da je - Republika Srpska u stvari bila država sa punim kapacitetom u periodu 1992–1995. godine.
U kolumni za Srnu profesor Karan je podsjetio da je Republika Srpska dva puta priznata kao samostalna država u periodu nakon raspada SR BiH do Dejtona - prvo priznanje je plan Torvalda Stoltenberga i Dejvida Ovena, predložen 1993. godine, prema kojem se BiH dijelila na tri republike u konfederalnom odnosu.
Drugo priznanje Republike Srpske kao države je Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i bošnjačko-hrvatske federacije u BiH, kao dio ukupnog aranžmana u procesu stvaranja Federacije BiH, stvorene Vašingtonskim sporazumom od 18. marta 1994. godine, i kao takva ulazi u BiH.
"Samoopredjeljenje nije otcjepljenje, nego je univerzalno pravo svih naroda svijeta, a može biti sadržano u ustavnim i društvenim okolnostima koje to opravdavaju. Na kraju krajeva i Republika Srpska i BiH su nastale po principu samoopredjeljenja", ukazao je Karan.
Prema njegovim riječima, Amerika svojom arogantnom spoljnopolitičkom politikom lažne brige i balansa, opravdavajući se da nisu protiv muslimana, zloupotrebljavajući sve načine uticaja kao oruđe protiv Srba, kontinuirano gradi muslimansku državu u BiH.
"Njihova rušilačka, ratnohuškačka, antisrpska i antidejtonska politika neskriveno se zalaže da lažnom brigom muslimanima podari muslimansku unitarnu BiH. Nedostatak ove spoznaje kod sadašnjih Bošnjaka, čije ime i ima funkciju stvaranja muslimanske države, predstavlja ozbiljnu prijetnju miru", naglasio je Karan.
Budućnost BiH, konstatovao je Karana, jedino je moguća eliminacijom svakog uticaja SAD, ali i Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke sa ovih prostora i život tri naroda u federalnoj BiH po federalnim pravilima: podjela nadležnosti, paritet u sastavu institucija saveznih organa i konsenzus donošenja odluka.
"Poremećaj bilo kog od ova tri principa u skladu ne samo normativnog ustavnopravnog poretka, nego i društvenog neminovno vodi ka raspadu", upozorio je Karan.
Kolumnu profesora ustavnog prava Siniše Karana Srna prenosi u cijelosti:
Kako se raspala SFRJ i SR BiH i kako su nastale Republika Srpska, FBiH i BiH?
Priroda državnog uređenja BiH koja je Ustavom na netipičan način dobila i prvi put postala složena federalna država kao izraz kompromisa u multietničkoj zajednici
Dejtonski mirovni sporazum je međunarodni ugovor, akt međunarodnog prava. Od 11 aneksa ovog ugovora, može se mijenjati Aneks 4 - Ustav BiH, i to uz saglasnost sva tri konstitutivna naroda, dvotrećinskom većinom u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Ostali aneksi i sam sporazum se ne mogu mijenjati, oni se moraju primjenjivati, saglasno poznatom pravnom pravilu - Pakta sunt servanda (ugovori se primjenjuju, a ne mijenjaju).
Ustavom se u BiH definitivno prekida ustavnopravni i politički kontinuitet, uspostavlja novi politički poredak federalnog modela, pri čemu entiteti nisu određeni kao države, (iako imaju sve elemente države poput država u SAD), niti su posebno definisani u Ustavu. Oni imaju pravo sklapati međunarodne ugovore (uz saglasnost Parlamentarne skupštine BiH) i uspostavljati posebne specijalne odnose sa susjednim državama.
Ustavno, BiH ima labavu federalnu strukturu sa elementima konfederalizma. Еntiteti, federalne jedinice, su primarni subjekti unutrašnje strukture BiH sa visokim stepenom samostalnosti, svojom teritorijom i mnogim elementima državnosti. Еntiteti, kao političko-teritorijalne jedinice su osnovni princip organizacije vlasti u BiH, dopunjen sa formulom konstitutivnosti naroda.
Danas je BiH federalna država sa podarenim Ustavom, najkraćim ustavom na svijetu, sa brojnim ustavnim prazninama, nedorečenostima, dvoznačnostima, zbog čega je i bez formalne ustavne izmjene, tumačenjem, bez promjene teksta, "zahvaljujući" moći međunarodnih faktora u političkom životu postala jedna vrsta međunarodno protektirane države.
Državni suverenitet podijeljen je između države i federalnih jedinica, osnovni nosioci suverenosti u BiH su konstitutivni narodi i entiteti
U federalnoj državi suverenitet je podijeljen između države i federalne jedinice čime se obezbjeđuje da nijedan nivo vlasti ne može da naruši ovlašćenja drugog.
Prema Ustavu BiH, osnovni nosioci suverenosti su konstitutivni narodi i entiteti kao federalne jedinice u svim pitanjima, osim onih koji su Ustavom BiH utvrđeni kao nadležnosti njenih institucija.
Еntitetska suverenost ispoljava se kroz samostalno organizovanje entitetske strukture, stvaranje pravnog poretka i vršenje vlasti u okviru svakog entiteta ponaosob. Еntiteti imaju dio državne vlasti kroz ovlašćenje da donose obavezne odluke i da ih izvršavaju, a da za to nisu ovlašćeni od trećeg lica. Imaju svoj ustav, zakonodavstvo, sudstvo, upravu i finansije.
Dakle, entiteti vrše funkcije vlasti koja proizlazi iz sopstvenog prava, a takođe na osnovu određenog stepena suverenosti mogu preuzeti vršenje prava i obaveza u međunarodnom pravu.
Еntiteti imaju svu vlast na unutrašnjem planu, odnosno posjeduju takozvani unutrašnji suverenitet, dok BiH ima uglavnom spoljni suverenitet za pitanja koja se odnose na međunarodna i spoljna pitanja.
Raspad SFRJ, BiH novoformirana država nastala međunarodnim ugovorom od dva državotvorna entiteta
Disolucija, raspad Jugoslavije predstavlja faktičku činjenicu koja još do danas nije dobila kompetentno tumačenje, ali su prepoznati uzroci raspada prevashodno u konstitutivnim elementima države i unutar državnog uređenja.
Slovenija, Hrvatska i Makedonija su obrazovale nove države secesijom, Srbija i Crna Gora obrazuju novu državu Saveznu Republike Jugoslaviju, dok je BiH novoformirana država nastala međunarodnim ugovorom od dva državotvorna entiteta.
Formalno-pravno, političke institucije BiH nisu mogle donijeti bilo kakvu odluku o istupanju republike iz sastava Jugoslavije, jer bi to bilo u suprotnosti sa, tada još važećim, Ustavom SFR Jugoslavije. Referendum o nezavisnosti, dakle, nije imao ni najmanje pravno utemeljenje.
Novi problem se pojavio kada je Jugoslavija faktički prestala da postoji.
BiH već krajem 1991, a najkasnije početkom 1992. faktički prestala da bude država
U BiH već krajem 1991, a najkasnije početkom 1992. godine više nije postojala suverena vlast. Time je BiH faktički prestala biti država, jer njene institucije više nisu efektivno djelovale nad cjelokupnom teritorijom BiH i zato se njeno konstituisanje odvijalo od 1992. do 1995. godine.
Već krajem 1992. godine, na teritoriji BiH egzistirale tri državotvorne cjeline: Republika Bosna i Hercegovina (muslimanski dio), Republika Srpska (srpski dio) i Herceg-Bosna (hrvatski dio). Sve tri cjeline imale su obilježje nacionalne države, svaka sa svojom teritorijom, vojskom, policijom, organizacijom vlasti, vlastitom monetom i drugim državnim institucijama i obilježjima.
Međunarodna zajednica je znala da je priznanje BiH 1992. godine samo politički čin (SR BiH se raspala) zbog čega je nastavljen proces pronalaženja najpovoljnijeg modela državnog uređenja BiH.
Nijedan plan međunarodne zajednice ne predviđa unitarnu BiH
Mirovni prijedlozi uvažavaju činjenicu postojanja tri države i iznalaze rješenja konfederalnog odnosa ili oblika federalne, savezne države. Nijedan plan ne predviđa unitarnu BiH.
Prvi prijedlog mirovnog plana za BiH, takozvani Kutiljerov plan, sačinjen je sredinom 1992. godine. Prema ovom planu, BiH bi bila država sa tri konstitutivne jedinice, koje bi činile Saveznu Republiku BiH.
Naredni pokušaj rješenja uređenja BiH bio je plan izaslanika Ujedinjenih nacija Sajrusa Vensa i lorda Dejvida Ovena, izaslanika Еvropske unije. Oni su u martu 1993. godine predložili mirovni plan, prema kome bi BiH bila federacija sa 10 kantona.
Treći pokušaj rješenja državnog uređenja u BiH, bio je plan ambasadora Stoltenberga i lorda Ovena, predložen 1993. godine, prema kojem se BiH dijelila na tri republike u konfederalnom odnosu. Konfederacija nije država već savez država. Ovo je najbolji pokazatelj faktičkog priznanja Republike Srpske kao države.
Drugo priznanje Republike Srpske kao države je Okvirni sporazum o konfederalnim vezama između Republike Hrvatske i Bošnjačko-hrvatske federacije u BiH, kao dio ukupnog aranžmana u procesu stvaranja Federacije BiH stvorene Vašingtonskim sporazumom od 18. marta 1994. godine.
Četvrti plan za rješenje krize u BiH bio je plan Kontakt grupe 1994. godine, prema kojem se BiH dijelila na dvije jedinice: Federaciju BiH i Republiku Srpsku.
Konačni prijedlog za BiH je Dejtonski mirovni sporazum, prema kojem je ona konstituisana kao složena konfederalno-federalna država od dvije državotvorne jedinice, koju su prihvatila sva tri naroda i ovjerila međunarodna zajednica.
BiH se nije mogla transformisati u samostalnu državu, a pogotovo ne u unitarnu
BiH se nije mogla transformisati od federalne jedinice bivše SFRJ u samostalnu, pogotovo ne unitarnu državu, iz jednostavnog razloga što je svaki od tri konstitutivna naroda u BiH imao različit pristup tome pitanju.
Republika Srpska od Dejtonskog sporazuma nije više država sa punim kapacitetom, zadržala je unutrašnji suverenitet, a vanjski je pripao BiH.
Visoki predstavnici počinju sa temeljnom neustavnom revizijom ustava BiH, koja je de fakto postala okupirana zemlja
Еrozija i napad na dogovorenu dejtonsku strukturu počinje odmah. Nemogućnost proširenja nadležnosti institucija na nivou BiH u redovnoj parlamentarnoj proceduri nadomještena je ulogom visokog predstavnika i Ustavnog suda.
U periodu od 1997. do 2007. godine visoki predstavnici su donijeli ukupno 99 odluka koje se odnose na državne simbole i stvari na nivou BiH i ustavne potrebe, te ukupno 88 odluka u vezi sa pojedincima koji su osumnjičeni za ratne zločine počinjene na prostorima bivše Jugoslavije. Istovremeno političke deklaracije za primjenu mira u BiH, visokom predstavniku daju političke smjernice i praktično vrši temeljnu neustavnu revizija Ustava BiH.
Tako je BiH de fakto postala okupirana zemlja. Neustavan prenos nadležnosti je poprimio takav oblik i kvantum da se slobodno može konstatovati da Ustava više i nema i da je zamijenjen faktičkom neustavnošću.
Proces konstituisanja Republike Srpske
Nakon raspada SR BiH, Republika Srpska je nastala kao izraz volje naroda i univerzalnih prava konstitutivnog naroda prema kojima svaki narod ima pravo na svoju državu, bilo da je sa punim ili ograničenim suverenitetom i bilo da je samostalna ili udružena u složenu državu bilo kojeg oblika, kao savez država, uniju, konfederaciju ili federaciju.
Konstitutivnost naroda znači da narod ima svoju samoniklost, samorodnost, starosjedilaštvo, odnosno specifičnu kulturu i istorijsko-vjerske, nacionalne i druge posebnosti.
Pravo naroda na samoopredjeljenje izričito utvrđuju mnogobrojni međunarodni akti: Rezolucija Londonskog kongresa još iz 1896. godine, Program Internacionale iz 1903, Povelja Ujedinjenih nacija iz 1945. koja je ozakonila pravo na samoopredjeljenje. Godine 1976. godine donosi se Pakt o ekonomskim, socijalnim, političkim i drugim pravima u kome se, već u prvom članu, utvrđuje pravo naroda na samoopredjeljenje.
Proces formiranja Republike Srpske tekao je paralelno sa procesom rješavanja statusa BiH, s tim što se Republika Srpska konstituisala već 1992. godine, a BiH tek 1995. godine.
Republika Srpska stvarana je stvarno i normativno, to jeste de fakto i de jure. Stvarno je stvorena jer je imala teritoriju, stanovništvo i organizovanu vlast. Normativno je proces konstituisanja i donošenja ustavnih akata započeo u jesen 1991. godine.
Doneseni su bitni akti konstitutivnog (ustavnog) karaktera. Prvi akt bila je Odluka o osnivanju Skupštine srpskog naroda u BiH 24. oktobra 1991. godine. Drugi akt je Odluka o ostajanju srpskog naroda BiH u zajedničkoj državi Jugoslaviji. Odluku je donijela Skupština 24. oktobra 1991. godine, a potvrdili su je građani na plebiscitu 9. i 10. novembra iste godine.
Treći akt je Deklaracija o proglašenju Republike srpskog naroda BiH. Četvrti akt bio je Ustav Srpske Republike BiH (kasnije Republike Srpske) koji je Skupština srpskog naroda u BiH donijela 28. februara 1992. godine.
Ustavni zakon za sprovođenje Ustava Republike Srpske, takođe je jedan od bitnih akata ustavnog karaktera. Šesti konstitutivni akt bila je Deklaracija o državnom i političkom uređenju države, usvojena 12. avgusta 1992. godine, koja ima karakter ustavnog akta, a naročito svojstvo ustavnog zakona ili ustavnih amandmana. Deklaracija utvrđuje novo ime Republike, koja se više ne zove Republika srpskog naroda BiH, već Republika Srpska, utvrđuje državne simbole: himnu, zastavu i grb. Sva tri ova znamenja su tradicionalna, to jeste himna "Bože pravde", trobojna zastava (crveno-plavo-bijelo) i grb Nemanjića.
Dakle, Republika Srpska je u stvari bila država sa punim kapacitetom u periodu 1992–1995. godine.
Međutim, državotvorni - pravni status Republike Srpske danas je određen mjestom i ulogom kao federalne jedinice u okviru složene federalne multietničke BiH.
.webp)
