Od amoralnih lica očekuje se da ih nije briga kada se neko neispravno ponaša. Zbog toga, dok pišem ovaj tekst, stojim pred bitnim paradoksom: ukoliko su sadašnje sudije Ustavnog suda zaista visoko moralni pravnici, onda je ovaj tekst suvišan i samo je slučajna greška njihovo neispravno (neustavno) ponašanje koje tematizujem, odnosno, ukoliko oni nisu visoko moralni pravnici, onda je ovaj tekst takođe suvišan, jer ja nemam drugog načina da ih upozorim na njihovo neispravno (neustavno) ponašanje osim da ih pozovem na njihovu moralnu obavezu da se ponašaju ispravno (ustavno). Posebno me mori pitanje u kojoj mjeri smo svi mi ostali amoralni, jer od toga zavisi koliko nas će se ponašati kao da nas nije briga za ispravno ili neispravno ponašanje sudija Ustavnog suda. 

Ipak, bez obzira na navedeni paradoks i/ili pitanje javne podrške ovom protestu protiv kršenja Ustava BiH, ovaj tekst mora nastati. Za zemlju u čijem Ustavu piše da je „država koja će funkcionisati prema slovu zakona“ (čl. I/2 Ustava) prosto je nepodnošljivo to što je krnji sastav Ustavnog suda svoja Pravila stavio iznad Ustava i neprihvatljivo da se o tome nepristojno ćuti sada kada se stvarno i desio slučaj da sudija kojoj je istekao mandat nastavlja da radi u tom sudu suprotno ustavnoj normi.

Kako Pravila mogu biti iznad Ustava?

Seada Plavarić je 11. novembra ove godine, po sili Ustava, morala napustiti ovu instituciju. Istekao joj je mandat, koji može trajati najduže do navršenih 70 godina starosti (čl. VI/1.c Ustava). Činjenica da su sudije krnjeg Ustavnog suda iznad te ustavne odredbe stavile nedavnu dopunu svojih Pravila, kojom kažu da sudija tog suda ostaje na funkciji dok se ne izabere novi sudija umjesto njega, opravdano postavlja pitanje da li su te sudije zaista visoko moralni pravnici, jer oni ne poštuju Ustav koji su dužni da podrže (čl. VI/3 Ustava), jer su takvu zakletvu položili? Uz to, kada se govori o neustavnom sastavu krnjeg Ustavnog suda, u obzir treba uzeti i ove činjenice: krnji sastav Ustavnog suda trenutno čini sedam sudija (tri tzv. strane sudije koje je izabrao predsjednik Еvropskog suda za ljudska prava i četiri tzv. domaće sudije koje je izabrao Predstavnički dom Federacije BiH, da nema sudija koje bira Narodna skupština Republike Srpske); u Ustavu stoji odredba u kojoj piše:„Ustavni sud BiH će imati devet članova“ (čl. VI/1 Ustava), a što znači da bez propisno izabranih devet članova Ustavni sud ne može vršiti svoje ustavne nadležnosti (u originalnom tekstu Ustava, koji je objavljen na engleskom jeziku, u čl. VI/1, koji se odnosi na sastav Ustavnog suda, i u čl. IV st. 1., koji se odnosi na sastav Parlamentarne skupštine, ustavotvorac je koristio isti izraz „shall have“, pa je rekao „The Constitutional Court of Bosnia and Herzegovina SHALL HAVE nine members” i „The Parliamentary Assembly SHALL HAVE two chambers: the House of Peoples and the House of Representatives”, a što znači da je u pitanju obavezan sastav kao uslov za rad institucije, tj. isto kao što bez propisno konstituisana dva doma Parlamentarna skupština ne može vršiti svoje ustavne nadležnosti tako ni Ustavni sud bez propisanog sastava ne može vršiti svoje ustavne nadležnosti). I iznad ove ustavne odredbe, još ranije, Ustavni sud stavio je odredbe svojih Pravila koja se tiču kvoruma za rad i sl., i na taj način ignorisao ustavnu odredbu o obaveznom sastavu suda.

Zloupotrebe Ustavnog suda su pročitana priča

Poenta ovog teksta naravno nije da prikazuje neku naivnost. Zna se šta je problem u vezi sa funkcionisanjem Ustavnog suda i ko je odgovoran za taj problem. O tome treba glasno govoriti. Političko Sarajevo, nepomireno sa činjenicom da je Dejtonski mirovni sporazum (posebno Aneks IV Sporazuma: Ustav BiH) takav kakav jeste, decenijama putem pritisaka na Ustavni sud koristi ovu instituciju kao instrument za dva cilja – da prepravi Ustav BiH i da isprovocira Republiku Srpsku kako bi ona u jednom momentu, makar u afektu, saopštila da zbog svega toga odustaje od Dejtonskog mirovnog sporazuma (tu izjavu političko Sarajevo objeručke bi dočekalo i odmah konstatovalo kao zvaničan kraj Dejtonskog mirovnog sporazuma, naravno s ciljem da se stvori novi sukob i s nadom da bi nakon tog sukoba došlo do za njega poželjnijeg ustavnog uređenja BiH). Za proteklih skoro trideset godina takve politike, na oba ta polja, političko Sarajevo doživjelo je potpuni poraz od Republike Srpske. Prvo, niti jedan pokušaj prepravljanja Ustava BiH nije urodio plodom – i dalje su “tri naroda” i “dva entiteta” ključna odredba Ustava (“jest i biće”), a sve ostale sporne odluke Ustavnog suda praktično su nesprovodive. Drugo, nastojanje da se zloupotrebama Ustavnog suda isprovocira Republika Srpska i da u strahu od neizvjesnih budućih odluka tog suda ona odustane od Dejtonskog mirovnog sporazuma, pretvorilo se u svima vidljivu činjenicu da je političko Sarajevo, koje tako zloupotrebljava Ustavni sud, razotkriveno kao očigledan neprijatelj Dejtonskog mirovnog sporazuma. Na drugoj strani, Republika Srpska, takođe na očigled svima i svakome, razjasnila je da je oduvijek bila poštovalac i zaštitnik Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Nakon svega, zaista nikome nije jasno zašto političko Sarajevo i dalje gura glavu u pijesak i ignoriše to što svako vidi da ono Ustavni sud uporno i drsko koristi kao instrument svoje protivdejtonske politike?

Ko Ustavnom sudu diktira odluke?

Znam da ovakvo pitanje može zvučati drsko, pa čak i nepristojno, ali molim vas posvetite potrebnu pažnju samo jednom od brojnih primjera koji ga opravdavaju.

Od 2011. godine BiH nalazi se u lavirintu u koji ju je gurnuo Ustavni sud BiH odlukom U-1/11 od 13. jula 2012. g. (tiče tzv. državne imovine). Naime, naknadno čitajući tu odluku vidio sam da se u njoj često pominje Sporazum o sukcesiji imovine bivše Jugoslavije. Čudno mi je bilo što se nigdje u odluci ne navodi broj Službenog glasnika BiH u kojoj je ona objavljena. Ipak se radi o dokumentu na kome se pokušava održati ta odluka. Krenuo sam u istraživanje i zaključio da se ni u kasnijim odlukama tog suda u vezi sa istom materijom ne pominje broj Službenog glasnika BiH u kojem je Sporazum o sukcesiji objavljen (prim. radi U-4/21, koja se odnosi na šume Republike Srpske, ili U-8/19, koja se odnosi na poljoprivredno zemljište Republike Srpske, takođe ne navode taj podatak). Zatim sam krenuo sa pretragom drugih odluka Ustavnog suda i utvrdio da sudije Ustavnog suda više od deset godina, u periodu tokom koga su donosile odluke o ustavnosti zakona koji se tiču imovine ili po apelacijama na koje je primjenjivao Sporazum o sukcesiji, uopšte nisu ni znale gdje je objavljen Sporazum o sukcesiji na koji se pozivaju. Opravdano se postavlja pitanje da li su ga uopšte i pročitale? Naime, te sudije, a što je zaista nevjerovatno i skandalozno, u odluci AP-3153/15 tvrde da je Sporazum o sukcesiji objavljen u Službenom glasniku BiH br. 43/01. U odluci AP-1760/19 tvrde isto. Problem je što Službeni glasnik BiH broj 43/01 i ne postoji! Te godine (2001.) objavljena su ukupno trideset i tri (33) broja Službenog glasnika BiH?! Dalje, u odluci AP-1080/18 tvrde da je Sporazum o sukcesiji objavljen u Službenom glasniku BiH br. 22/01, ali nije ni tu?! Sporazum o sukcesiji objavljen je u Službenom glasniku BiH broj 10/01. Dakle, ne samo da sudije nisu znale gdje se nalazi Sporazum na kome temelje svoje odluke, nego, ponavljam, samim tim nesporno su opravdana pitanja: Da li su ga ikada vidjele i pročitale? Ko to piše odluke Ustavnog suda? Gdje se pišu odluke Ustavnog suda? Ko je taj ko svih ovih godina odlučuje umjesto sudija Ustavnog suda i tom sudu samo na potpis dostavlja ono što mora biti odlučeno, a da oni i ne pročitaju odluke za koje glasaju? Na kraju krajeva, da li ćemo uopšte ikada utvrditi koliko je takvih spornih odluka do sada bilo?

Part tajm sudije

Poseban fenomen u svemu tome su tzv. strane sudije. Nikada niko od njih nije postavio pitanje zašto su isključeni iz odlučivanja putem organizacione forme veliko vijeće Ustavnog suda (ranije vijeće pet sudija). Dok god su oni u sastavu suda logična obaveza te institucije je da sastavom vijeća koja odlučuju u predmetima tog suda obezbjeđuje ustavni standard zaštite ustavnosti, ljudskih i građanskih prava proklamovan Ustavom putem obrasca propisanog sastava suda. Dakle, ne kažem da je uvijek i o svemu sud morao odlučivati u tzv. plenarnoj sjednici, ali tvrdim da je, s obzirom na ustavnu kompoziciju suda, u svakom vijeću morao biti po najmanje jedan član suda iz sve tri grupe sudija (onih koje bira predsjednik Еvropskog suda za ljudska prava, onih koje bira Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH i onih koje bira Narodna skupština Republike Srpske). Zašto to stranim sudijama nije smetalo i da li su se ikada zapitali da li i zašto možda oni smetaju nekima od domaćih sudija u postupcima donošenja nekih odluka po građanskim apelacijama, oni će sami morati odgovoriti.

Neustavno odlučivanje kao pravilo rada stranih sudija

Kako strane sudije svojim kolegama u inostranstvu sve to objašnjavaju? Da li im kažu da građani BiH i ne zaslužuju bolji Ustavni sud? Ajde što se mire s tim da budu isključeni iz određenih sudijskih poslova, ali zašto su kršili Ustav BiH tamo gdje su bili sudionici odlučivanja. Prim. radi, kako je moguće da je po istim pravnim argumentima Ustavni sud podrškom stranih sudija utvrdio da je 9. januar neustavan, a 1. mart ustavan praznik, kada se ima u vidu da je 1. mart neustavan i zbog ustavne odredbe iz Aneksa II/2 na Ustav, koja govori o kontinuitetu propisa, a zbog svog neustavnog naziva “Dan nezavisnosti RЕPUBLIKЕ BiH”, praznik nečega što zbog dejtonskog Ustava ne postoji, pa je samim tim u suprotnosti sa istim tim važećim Ustavom? Ili, takođe samo prim. radi, zašto su strane sudije neustavno arbitrirale u korist političkog Sarajeva kada je u pitanju tzv. državna imovina? Davne 2012. godine Ustavni sud je već pomenutom odlukom U-1/11 unio konfuziju između pitanja prava na tzv. državnu imovinu i nadležnosti za donošenje zakona o imovini, pa smo se TRINAЕST GODINA nalazili u konfliktu u vezi s tim pitanjem, da bismo prije neki dan dočekali da dva člana Predsjedništva BiH - Denis Berćirović i Željko Komšić, svojim prijedlogom Zakona o državnoj imovini traže dodatnu nadležnost BiH, priznajući time da je Republika Srpska sve ovo vrijeme bila u pravu tvrdeći da BiH takvu nadležnost nema i da po Ustavu BiH i entitetskim ustavima samo entiteti mogu donositi takve zakone.

Znaju li strane sudije značaj Ustava BiH?

Strane sudije zanemaruju da je do građanskog rata u BiH, između ostalih razloga, došlo i zbog ideja o islamskoj revoluciji i stvaranju islamske države BiH. Ustav BiH je legalna i legitimna, međunarodno prihvaćena, prepreka tim ciljevima. Kako onda oni objašnjavaju svoju ulogu u podršci očiglednim protivdejtonskim akcijama političkog Sarajeva (može se reći i ekstremno-vjerskim i nacionalističkim, jer ih ono preduzima pozivajući se na interese Bošnjaka i muslimana, a otvoreno protiv interesa drugih naroda i vjera)? Da li ih zbog toga kolege u Njemačkoj i Švajcarskoj pitaju da li je ta njihova podrška dala neki podstrek Еmrahu Ibrahimoviću (porijeklom iz BiH), koji je u septembru ove godine u Minhenu, inače rodnom gradu sudije Angelike Nusberger, napao na kozulat Izraela? Ili, da li ih pitaju to da li je njihova podrška dala podstrek Saniji Ameti (takođe porijeklom iz BiH), koja je u septembru ove godine u Cirihu, inače rodnom gradu druge sudije Helen Keler, pucala na sliku Bogorodice i Isusa Hrista? Sudije Nusberger i Keler moraju biti svjesne činjenice da džemati i paradžemati, kao i razni zavičajni klubovi u kojima se okuplja i ekstrtemizu uči ta militantna omladina, svoju centralu imaju u političkom Sarajevu.

Čuvari apanaža

Da su strane sudije htjele biti korektne i objektivne, mogle su bar malo pomoći napretku i izgradnji suvereniteta BiH. Trebale su se, prim. radi, suprostaviti korišćenju namjerno pogrešnog prevoda Ustava BiH (falsifikat vidljiv na internet stranici Ustavnog suda BiH, izvor: ustavnisud.ba) kojim se originalna ustavna odredba koja kaže da „za imenovanja nakon više od pet godina nakon prvobitnog imenovanja sudija, Parlamentarna skupština može zakonom predvidjeti drugačiji metod selekcije trojice sudija ODABRANIH od strane predsjednika Еvropskog suda za ljudska prava“ (čl. VI/1.d Ustava), prepravlja u tekst “...Parlamentarna skupština može zakonom predvidjeti drugačiji način izbora troje sudija KOJЕ BIRA predsjednik Еvropskog suda za ljudska prava”, a čime se želi tumačiti da se bez promjene Ustava ne mogu isključiti strane sudije, nego se može samo predvidjeti drugačiji način izbora troje sudija koje i dalje mora birati predsjednik Еvropskog suda za ljudska prava. Valjda im je od početka polemike o isključenju stranih sudija iz Ustavnog suda bilo jasno da je u originalnom tekstu na engleskom jeziku jasno vidljivo da za isključenje stranih sudija nije potrebna promjena Ustava, jer se kaže da se zakonom predviđa novi način izbora troje sudija koje je već odabrao predsjednik Еvropskog suda za ljudska prava, a ne troje sudija koje bira predsjednik Еvropskog suda za ljudska prava. Ćuteći o svemu ovome, strane sudije su se ogolile kao puki čuvari ličnih apanaža. Napominjem, navedeni primjer je samo jedan od brojnih primjera prepravljanja originalnog teksta Ustava BiH i putem pogrešnog prevoda, koji je objavio i u svom radu koristi Ustavni sud BiH, pravljenja drugačijeg teksta Ustava, onakvog koji je više po volji političkog Sarajeva.

Nisu iste sve sudije

Nikada nisu svi isti. Birajući Zlatka Kneževića, kao „istaknutog pravnika sa visokim moralnim ugledom“ za sudiju Ustavnog suda BiH, Narodna skupština Republike Srpske očigledno nije pogriješila. Ne govorim to zbog toga što je prilikom donošenja lične odluke da se povuče iz Ustavnog suda i ode u penziju (onda kada su njegove dotadašnje kolege, na način koji je suprotan i Ustavu i Pravilima Ustavnog suda, donijele odluku o ukidanju čl. 39. Pravila Ustavnog suda), između ostalog, primio k znanju i stav Narodne skupštine o stanju u Ustavnom sudu BiH. Govorim zbog toga što se očigledno radilo o visoko moralnom sudiji, profesionalcu koji nije htio da bude u funkciji igara političkog Sarajeva i koji je bio u stanju da anticipira razvoj budućih događaja u Ustavnom sudu, odbijajući da učestvuje u kršenjima Ustava koja krnji sastav Ustavnog suda bezočno i strmoglavo čini. Bivši sudija Knežević, iako je do kraja njegovog mandata tada bilo ostalo skoro deset godina, nije htio da čini ono što danas čini Seada Palavrić kojoj je već istekao mandat ili sudije Ćeman i Galić kojima je ostalo godinu ili dvije do kraja mandata.

Iz Ustavnog u Neustavni sud BiH

Uz sve nabrojano (i još mnogo sličnih činjenica) preostale sudije krnjeg Ustavnog suda i dalje se ponašaju kao da se ništa neustavno ne dešava (zasjedaju, vijećaju, odlučuju..., kao da je Ustavni sud u propisanom sastavu i kao da su sve sudije u mandatu). Možda bismo ih zaista trebali preimenovati u Neustavni sud BiH? Da i ne govorimo o tome koliko su sporne odluke koje donose tako radeći. Nisu više u pitanju samo problemi koji nastaju zbog toga što su one u nemalom broju neispravne sa stanovišta poštovanja Ustava, nego je problem i to što ih donosi neustavan “krnji” sastav Ustavnog suda koji uzurpira ustavne nadležnosti propisno sastavljenog Ustavnog suda. 

Krajnje je vrijeme da preostale sudije daju odgovor na pitanje – ostavke ili dalje brukanje? Na kraju krajeva, šta će ikome Ustavni sud koji je neustavnom sastavu, koji primjenjuje falsifikovan prevod Ustava BiH, čije odluke ko zna ko, kako i gdje piše, čije odluke se ne primjenjuju ni pod prijetnjom krivičnog gonjenja i u kome danas, na očigled svakoga živog u BiH, Seada Palavrić bezobzirno ignoriše i sramotno gazi Ustav BiH, nastavljajući da umjesto Ustava BiH uzaludno podržava protivdejtonsku agendu političkog Sarajeva?

Pratite nas i putem Vibera