Karcinom dojke. Karcinom raka grlića materice. Karcinom pluća. Metastaza na kostima i jetri. I 36 metastaza na mozgu u jednom trenutku. Sve ovo, a samo jedna osoba. Maša Draganić porijeklom iz Tuzle medicinsko je čudo.
Maša je imala samo 28 godina kada je prvi put na nalazima vidjela dijagnozu karcinoma. Sve je krenulo od kvržice u dojci koja je prerasla u progresivnu bolest.
"Dijagnoza je postavljena u mojoj 28. godini. Moj sin je tada imao godinu i tri mjeseca. U tom trenutku računate da ste najzdraviji i da se osjećate odlično. Ja sam se stvarno tako i osjećala. Kada sam tek ugledala tu kvržicu otišla sam ljekaru, ali na prvom pregledu nije postavljena dijagnoza. Smatrali su da sam zdrava i da je to nešto bezazleno. Uputili su me kući, a tek nakon nekih devet mjeseci otkrili smo da se radi o karcinomu. Nisam se javila na vrijeme jer me to nije boljelo niti mučilo, pa sam taj period prolongirala dok nisam shvatila da je vrijeme za kontrolu", započinje svoju priču Maša za "Tuzlanski.ba".
Dok je Mašin fokus bio usmjeren na borbu sa karcinomom dojke, njeno tijelo je vodilo još jednu bitku.
"U tom periodu, u roku od dvije godine, otkriven mi je i karcinom grlića materice. Imala sam dva karcinoma koja nisu bila vezana jedan za drugi, bila su to dva zasebna karcinoma", pojašnjava.
Nakon uspješne operacije ginekološkog karcinoma, kroz oko šest mjeseci ustanovljene su metastaze na plućima i kostima, koje su bile od karcinoma dojke.
"Ginekološki karcinom je bio u fazi mirovanja i nije se više razvijao, ali karcinom dojke nije mirovao. Nakon dijagnoze metastaza na plućima i kostima, ustanovljene su i metastaze na jetri i mozgu. U jednom trenutku sam imala tačno 36 metastaza na mozgu", ističe.
Rijetki su oni koji se na njenom mjestu ne bi predali, jer je Maša tada više imala organa napadnutih od strane raka, nego što je imala zdravih. Kaže da od karcinoma na plućima, dojci i jetri nije osjećala velike bolove, ali da su metastaze na kostima i mozgu bile jedva podnošljive.
"Već sam prihvatila da je moja borba doživotna. Nije to ni jedna, ni dvije, ni deset godina — to je dijagnoza koju moram nositi dok sam živa", priča ona.
"Najteže su mi bile metastaze na mozgu. Svi se lakše nose sa nečim što ih ne boli i ne ometa. Tako je bilo sa metastazama na plućima i jetri — nisu mi otežavale funkcionisanje. Ali metastaze na mozgu su itekako to činile. Bilo je trenutaka kada sam se pitala hoću li uspjeti sve to pregurati, jer sam se osjećala kao da gubim tlo pod nogama, kao da mi se zemlja ljulja. Ljekari su mi tada davali da nosim i pojas preko leđa iz straha da će mi puknuti kičma prilikom koračanja zbog stanja u kakvom su bile moje kosti", prisjeća se.
Uspostavljanjem novih dijagnoza Maša je shvatila da više nema šta tražiti kod ljekara u Bosni i Hercegovini i Srbiji gdje se do tada liječila.
"To je najteža spoznaja — nisi siguran kuda dalje, gdje da kreneš. To je bio težak moment. Sve dok se nisam usmjerila ka Еvropi, odnosno Austriji. Gore su bile mnogo teže i bolnije situacije nego prethodno u Bosni i Srbiji. Ipak, nisam imala vremena za kukanje ili negativno razmišljanje. Imam malog sina koji mi je uvijek bio motiv i gurao me naprijed", priča.
Zdravstveni sistem u BiH i Еvropi
Kao onkološki pacijent, Maša je prošla kroz zdravstveni sistem u BiH, zatim u Srbiji, a potom i u Austriji. Kaže da su razlike ogromne, a prvenstveno se ogledaju u pristupu ljekara prema pacijentima. U Austriji je, priča, empatija mnogo više prisutna.
"Krenuću od neke osnovne stvari. Koliko god se one nama činile podrazumijevajućim, nekako sama ta empatija njihova i ljekara prema pacijentima koji se bore sa ovom bolešću, tačnije onkološkim pacijentima, je stvarno ogromna. Moram da kažem da su oni gore jako direktni. Znači, morate da znate svoje tačne dijagnoze. Nema to sad da vam kažu nekom članu porodice pa da vam oni upakuju. To kod njih ne postoji", kaže i nastavlja:
"To je ono što je kod njih prvo - ta direktnost, a drugo ta empatija koja u principu nije ono 'ja sam ti odredio to i to i to, dao sam ti na papiru, izvoli, ideš da se liječiš'. Nego prosto ta njihova podrška koju su spremni da vam daju, sa kojom svakog pacijenta prihvataju kao da je njihov neki član porodice. Ja sam se povezala sa mojim ljekarom tako da sam mislila kao da smo on i ja tim i idemo zajedno u tu borbu. Ja ne idem sama u tu borbu, nego imam saputnika u tome svemu. I to je stvarno bilo tako. Valjda kroz moj odnos prema njemu i njegov prema meni, ja sam samo željela da uspijemo i na kraju smo napravili rezultate. Od nemogućeg smo došli do stvarno mogućeg, o čemu stvarno treba pričati".
Karcinom je progresivna bolest koja zahtijeva adekvatnu i pravovremenu terapiju, no oboljeli u BiH, ali prema Mašinom iskustvu i u Beogradu, ne vode bitku samo sa rakom, nego i sa zdravstvenim sistemom. Pacijenti sa područja Tuzlanskog kantona su protekle dvije godine bili na listama čekanja za radioterapiju u drugim kliničkim centrima jer je proces nabavke u UKC-u Tuzla bio zakočen zbog malverzacija koje su rezultirale i podignutim optužnicama.
"Kada sam ja dobila zračnu terapiju u Beogradu, dobila sam 30 terapija dojke, gdje su mi rekli da nema preskakanja nijedne. Apsolutno mora sve biti po protokolu — 5 dana zračiš, 2 dana pauze i tako u kontinuitetu. I onda dobijem termin za zračnu terapiju u Beogradu. Naravno, sve sam sama finansirala. Očekuješ da tamo gdje si izabrao da ti nešto finansiraš i gdje primaju novac za to, pruže uslugu kakvu zaslužuješ. Međutim, u tom momentu dolazim na zračenje na VMA i pitaju me: 'Izvinite, zašto ste vi došli?' Kažem: 'Imam zračenje zakazano.' Kažu: 'Niko vam nije javio, aparat se pokvario.' Obavijestiće me drugi dan kad se popravi. Šta se dalje dešava? Poprave aparat, počnem ići na zračenje tri nedjelje, ali onda opet dolazimo jedno jutro i aparat je opet pokvaren — nije radio deset dana. Tad pravimo pauzu. Tako da je sam pristup tome užasan. Što je najgore, aparati na kojima se zračimo ovdje su toliko potrošeni da ih ja pretpostavljam više ni za otpada ne bi uzeli. Postavlja se pitanje da li nas uopšte zrače, liječe i da li smo dobili terapiju koju smo trebali. Na zapadu nemate takvo pitanje. Dovoljno je reći da oni imaju aparat čija jedna terapija pokriva 30 terapija koje možete dobiti ovdje. Mislim da to pokazuje gdje smo i kakav je naš sistem".
Imati volju za životom kada se borite sa ovakvom bolešću je izuzetno važno, ali i teško, a Maša kaže da je nezahvalno od pacijenata sa ovog područja to tražiti, upravo zbog gore navedenih razloga.
"Iako danas se često kaže: 'Moraš biti pozitivan i uspjećeš.' Naravno, nije dovoljno samo biti pozitivan. Ima i ljudi kojima dijagnoza donese druge emocije i osjećaju se teže i drugačije. Moramo shvatiti da oni možda u tom momentu nemaju mogućnost ni liječenja, ni pravca liječenja. Ne možemo od njih očekivati: 'Budi pozitivan.' Kako biti pozitivan kad nemaju ni osnove stvari, pravac liječenja? Možda bi i on bio pozitivan da ne mora voditi i tu brigu. Ovo je ono što se ovdje u Tuzli dešavalo — ljudi su morali putovati u Zenicu, Mostar da bi išli na terapiju. Kako onda biti pozitivan? Kako biti pozitivan ako ne znaš ni kako ćeš doći do Zenice, nema ko da te vozi, nema novca za vožnju? Kako će se on osjećati poslije terapije? Da li treba ostati da spava? Teško je reći: 'Budimo pozitivni' ali svakako treba težiti da izvučemo maksimum iz situacije, dati sebe koliko možemo i pokušati izbjeći stres, da usmjerimo dobru energiju u liječenje, ako se tako može reći", ističe.
Doživotna hemoterapija
Još jedna razlika između dva zdravstvena sistema ogleda se i u doživotnom liječenju. U Mašinom slučaju radi se o doživotnoj hemoterapiji.
"Pitala sam ljekara koliko ću dobiti ciklusa, jer sam navikla da čujem kako neko dobije šest, neko osam ciklusa... On mi tada odgovara: 'Kakvi ciklusi? Moram vam saopštiti da ste vi od ovog trenutka na doživotnoj hemoterapiji.' Rekoh: 'Kako to mislite? Zar nikad neću prestati? Hoću li barem imati neku pauzu?' Kaže: 'Sa ovom dijagnozom i trenutnim stanjem – ne. Možda, nekad, za par godina, bude mogućnosti da napravimo malu pauzu, ne da vas skinemo s terapije, nego da prosto predahnemo.' Ali evo, od tada je prošlo punih šest godina – i još nisam dobila ni pauzu, ni mogućnost prekida. Ali to sam prihvatila. Kao što sam rekla malo ranije – ja sam borac. Mogu ja sad da prihvatim ili ne, ali to je moj život. Neko bi bio zahvalan i na tome. Nisam to ni dovodila u pitanje – jednostavno, to je moj put. Bog je odlučio da ja to nosim na svojim leđima. Mogu li ili ne mogu, to najbolje sama znam. Imam motiv, i zato ne dovodim u pitanje svoju životnu situaciju", pojašnjava.
Knjiga kao inspiracija mnogima
Svoju životnu priču Maša je odlučila pretvoriti u knjigu. Ideja je nastala u Austriji.
"Kako su se nizale dijagnoze i pristizali nalazi, otkrili su da imam metastazu na dušniku. Kada su mi radili bronhoskopiju, doktori su rekli mom onkologu da ne znaju ko je ta djevojka koju je poslao – ali da neće još dugo živjeti. Prognozirali su mi maksimalno šest sedmica života, jer je metastaza bila duboko u dušniku i praktično ga blokirala. Tada sam zaista imala otežano disanje, ali me to ni tada nije plašilo. Mislila sam: 'Tako treba, proći će'", nastavlja svoju priču hrabra Maša.
Ogromnu podršku imala je od svojih prijatelja. Prisjeća se da su oni tada na internetu pretraživali sve o njenim nalazima.
"Jednom sam se našalila s drugaricom i rekla: 'Ajde izguglaj ovo moje stanje i vidi ima li iko da je preživio. Bar jedan.' To je bila šala, ali ona je stvarno to počela istraživati. I kad bismo išle na kafu ili hemoterapiju, pričala bi mi o svemu što je pročitala – da mi uljepša, ali i da me informiše. Kaže: 'Nema niko baš sa svim tim tvojim dijagnozama, ali ima onih koji su preživjeli.' Rekoh: 'Dobro, onda ću ja biti ta koju će neko jednom izguglati i pronaći kao dokaz da je moguće'", kaže.
Tako je odlučila da napiše knjigu.
"Moje stanje se mijenjalo, bolest se širila, ali motiv je ostao. Kada knjiga izađe, neko će je pročitati i shvatiti da ni najteže dijagnoze ne znače kraj. Planiram da je završim do kraja septembra, ako Bog da. Vjerujem da je 2026. moja godina – i da će tada knjiga ugledati svjetlo dana", kaže sagovornica.
Za kraj razgovora Maša kaže da je na raspolaganju svim ženama koje se bore, posebno s karcinomom dojke te da će im rado pomoći.
"A što se tiče poruke svima – budite pozitivne. Zvuči kao floskula, ali nije. I zapamtite uvijek poslije svakog dna se ide na vrh. Tako da budite sigurne da ako ste sad na dnu za veoma kratak vremenski period možete biti na vrhu, zaključuje Maša.
Maša kaže da danas, nakon 10 godina borbe može reći da se uspješno izborila sa svime. Istina, i dalje postoje određene poteškoće jer je nedavno saznala i za novu dijagnozu, ali čvrsto vjeruje da će ishod biti pozitivan jer nakon svega što je prošla, drugu opciju ne prihvata.
"Trenutno vodim borbu sa sinusima. U maksilarnom sinusu se stvorila promjena koju nazivaju tumorom. To ne mora biti maligno, ali moram prihvatiti da postoji i ta mogućnost. Živim u uvjerenju da će to biti benigno", optimistična je Maša koja je uistinu inspiracija i pokazatelj da čuda postoje, ali da bi se desila, morate vjerovati u njih.
Maša je u svoje čudo vjerovala svim srcem.
