Mnogi pretpostavljaju da zijevamo kako bismo pokušali da unesemo više kiseonika u organizam - u to su i naučnici vjerovali do prije 30-ak godina. Ta teorija je, međutim, opovrgnuta.
"Zijevanje se sastoji od nehotičnog širokog otvaranja usta i maksimalnog širenja vilice, nakon čega slijedi duboko udisanje i polagani izdah", objašnjava dr Rejan Sagir iz Velike Britanije i dodaje kako ta svakodnevna pojava još nije u potpunosti naučno razjašnjena i razumljiva.
Najčudniji detalj kod zijevanja je njegova "zaraznost". Postoji mnogo studija na tu temu, pa postoje i neka objašnjenja zašto moramo i mi da zijevamo kad vidimo da neko drugi zijeva.
Objašnjenje leži u psihologiji, a postoje tvrdnje da samo psihopate ne zijevaju kada to neko drugi radi u njihovoj okolini.
Mnogi pretpostavljaju da zijevamo kako bismo pokušali da unesemo više kiseonika u organizam - u to su i naučnici vjerovali, ali poslije eksperimenata objavljenih 1987. godine, ta teorija je opovrgnuta, jer nije bilo dokaza ni za kakvu korelaciju između nedostatka kiseonika i nagona za zijevanjem, prenosi "ril simpl".
Danas je jedna od najpopularnijih teorija ona da zijevamo da bismo podstakli uzbuđenje.
"Kako se umaramo, posebno kad gledamo nezanimljive ili neinteraktivne ponavljajuće sadražaje poput predavanja, naše tijelo koristi zijevanje kao sredstvo za razbuđivanje. Studije su pokazale da je to istina, jer broj otkucaja srca nakon zijevanja raste, a vrhunac dostiže 10 do 15 sekundi poslije te radnje, slično naletu kofeina", kaže dr Sagir.
Zijevanje se, takođe, povezuje sa hlađenjem mozga, što bi moglo da bude razlog zašto češće zijevnemo sa porastom temperature.
"Kad se mišići lica opuste, to omogućava gubitak toplote kroz vene lica i ulazak hladnog vazduha koji pomaže da se snizi temperatura mozga", prenosi "Politikin magazin".
Prema istraživačima, najvjerovatniji razlog za zaraznost zijevanja je empatija.
"Kako ljudi stare, tako poboljšavaju svoj psihosocijalni i neurološki razvoj, pa tuđe zijevanje postaje neka vrsta znaka da i oni treba da zijevnu. Ta pojava poznata je kao ehofenomen, a javlja se i kod šimpanzi i kod pasa", ističe dr Sagir, i dodaje:
"Nije samo zijevanje ono što nesvjesno kopiramo jedni od drugih".
Na primjer, svakodnevno automatski, nesvjesno oponašamo riječi drugih ljudi (eholalija) ili postupke (ehopraksija), a sve kako bi se bolje uklopili.
Takvo ponašanje je sasvim prirodno, jer je naš mozak tako programiran - da kopira ljude kojima smo okruženi.
"Studije su pokazale da zijevanje pokreće 'neurone u ogledalu' u jednom dijelu mozga, ali ova reakcija je ograničena samo na potpuno razvijene mozgove. Kao mentalno zdrave odrasle osobe, naš psihosocijalni razvoj nagnaće će nas na zijevanje kad neko drugi to uradi. Kod ljudi koji se nisu dobro i ispravno mentalno razvili, zarazni učinak zijevanja se ne vidi", napominje britanski doktor.
Neke studije pokazuju da djeca, kod kojih se mozak još razvija, zijevaju samo kad su umorna, ali ne i kad neko kraj njih to radi.
Osim toga, studije su pokazale da smo više skloni da kopiramo zijevanje kad to rade ljudi do kojih nam je stalo, sa kojima smo bliski.
"Na primjer, ako član porodice zijeva, veća je vjerovatnoća da ćemo zijevati, nego kad zijeva neko nepoznat. To se događa upravo zbog empatije kad nesvjesno želimo da se ogledamo u postupcima dragih ljudi", kaže dr Sagir, prenosi "Politikin magazin".
