Narod Vidovdan dovodi u vezu, s jedne strane sa knezom Lazarom i Kosovskim bojem, a s druge, u arhaičnijoj varijanti, sa svetim Vidom.

Vidovdan, kao državni praznik, obilježava se radno, a u spomen na Kosovsku bitku, koja se odigrala 28. juna 1389. godine, odnosno 15. juna po starom kalendaru na Gazimestanu i predstavlja sjećanje na poginule u svim ratovima.

To je, prema mišljenju istoričara, važan datum u kolektivnoj svijesti srpskog naroda i jedan od temelja kolektivnog identiteta.

Simbolizuje, prema tom konceptu, slobodu, otpor tuđinu, njegovanje patriotizma, nacionalnog bića, viteštva i herojstva, ali i prekretnicu poslije perioda uspona pod vladarima iz dinastije Nemanjića.

Stradanju srpskih vojnika je posvećen spomenik podignut na Gazimestanu 1953. godine, rad Aleksandra Deroka, dok Spomenik kosovskim junacima, koji je otkriven 28. juna 1904. godine u okviru proslave stogodišnjice Prvog srpskog ustanka, u prisustvu kralja Petra Prvog Karađorđevića, predstavlja simbol Kruševca i djelo je srpskog vajara Đorđa Jovanovića.

Poslije Kosovske bitke, tijelo kneza Lazara (1329-1389) sahranjeno je u manastiru Ravanica, a u seobi Srba pod patrijarhom Arsenijem Čarnojevićem krajem 17. vijeka je prenijeto u fruškogorski manastir Vrdnik.

U Ravanicu su mošti vraćene 1989. godine, na 600. godišnjicu Kosovske bitke.

Običaji za Vidovdan

Ima sredina, u sjeverozapadnoj Srbiji i Vojvodini, gdje se iznosi sve tkanje što žene i djevojke rade kako bi se vidjelo koliko su vrijedne i pokazalo da je određeno domaćinstvo imućno.

U nekim sredinama, poput Mačve, na taj dan su velike zadušnice. Izlazi se do podneva na groblje i donosi hrana, a riba obavezno, kao vrsta žrtve svetom Vidu.

Vidovdan jedan je od najvećih i po svetkovanju izuzetno očuvan srpski praznik. U hrišćanskom kalendaru Sveti Vit ili Vid se praznuje od 1892. godine kao crkveni praznik.

Zbog toga što se najvažniji događaj u srpskoj istoriji u minulih šest vjekova, Kosovski boj, odigrao na Vidovdan 1389. godine, prepliću se istorijska zbilja i narodni običaji i vjerovanja. Zato se kosovski mit, kao najrazgovjetniji znak srpske narodne svijesti, razvijao uporedo s paganskim kultovima starog slovenskog božanstva Vida.

Samo ime ovog svetitelja, Vid, odredilo je najvećim dijelom i prirodu rituala koji su izvođeni na njemu posvećen dan. Bilo je veoma važno šta će se toga dana vidjeti. Ono što bi čovjek tada vidio, u tome bi, po opštem uvjerenju, kasnije imao uspjeha. Postoji i običaj da žene uoči Vidovdana beru travu vidovčicu i stavljaju je pod jastuk da bi usnile svog izabranika.

Takođe, postoji vjerovanje da na Vidovdan treba ustati prije zore, pogledati prema Suncu i reći: "Oj Vido, oj Vidovdane, daj mi vid dok sam živ!”

Na Vidovdan se svaki član domaćinstva u zoru umije vodom vidovkom, za koju se vjeruje da može da iscijeli mnoge rane i bolesti. U selima pod Fruškom gorom, seljaci su se na praznik izjutra umivali rosom i izgovarali:

"Oj Vidove, Vidovdan, što ja očima vidio, to ja rukama stvorio."

Ako na Vidovdan bude vedro, svu odjeću treba iznijeti napolje da se provjetri i napuni dobrom energijom. Sa druge strane, ako bude oblačno, treba prekrstiti oblake, pa će i kiša koja padne povoljno djelovati na plodove.