Toga dana se kolje ili priprema pečenica, odnosno pečenje za Božić. Nekada se pečenica tukla - ubijala krupicom soli, kasnije ušicama od sjekire, pa se onda, ubijeno ili ošamućeno prase ili jagnje klalo i spremalo. Time je, po narodnom vjerovanju, onaj ko je ubio pečenicu skinuo odgovornost sa sebe i prenosi je na so, jer ona ima izrazitu demonsku snagu. Zato je ovaj dan nazvan Tucindan.

Za pečenicu se obično kolje prase ili jagnje, neko kolje i priprema pečenu ćurku, gusku ili kokošku. Samo odabiranje i pripremanje pečenice potvrđuje narodno vjerovanje da od nje zavisi sreća i blagostanje kuće koja je kolje. Vjeruje se da je ovaj običaj vjerovatno ostao iz stranih mnogobožačkih vremena, vezan za prinošenje žrtve.

Crkva ga je prihvatila i blagoslovila, jer poslije Božićnog posta, koji traje šest nedelja, jača hrana dobro dođe, pogotovo što su tada izuzetno jaki mrazevi i zime.

Na Tucindan, po narodnom vjerovanju, djecu ne valja tući, jer će cijele godine biti nevaljala i bolovaće od čireva. Ako nekoga i slučajno udarite, taj mora brzo da izgovori:"Čiri, miri da imaš dvadesetčetiri".

Momenat kad je pečenica ispečena i skinuta sa ražnja u nekim krajevima se oglašavala pucnjem iz puške.