U srpskim krajevima i danas se ponegdje kaže – skupljeni “S koca i konopca”. Riječ je o veoma staroj izreci koja se pominje i u narodnoj i umjetničkoj književnosti.
U jednoj narodnoj pjesmi koju je zabilježio Vuk Karadžić stoji: “Pokupili zlice i zlikovce, buljumbaše s koca i konopca, te ih rani sirotinja raja…” I u jednom dijelu publiciste Rodoljuba Čolakovića nalazi se ovakav primjer: “U ustanak se ubaciše nekakvi probisvjeti bez roda i imena, balije, šokci odbjegli robijaši, ljudi s koca i konopca”.
Izreka je stigla čak i do pravnih spisa, pa je tako u jednom dijelu Valtazara Bogišića zapisano: “Skupljalo se među njih ljudi sa svake strane… što no riječ s koca i konopca”.
Iako je riječ o izreci koja je u prošlosti bila veoma rasprostranjena, a i danas se često govori, njeno značenje prilično je mračno i vuče korijene iz turskih vremena.
Naime, sve do sredine 19. vijeka u našim krajevima je postojao običaj da se osuđeni na smrt nabijaju na kolac ili vješaju. Ove surove metode naročito su primjenjivali Turci nad hajducima i viđenijim Srbima. Tako se za one koji su uspjeli da izbjegnu vješala ili nabijanje na kolac govorilo da su pobjegli “s ko(l)ca i konopca”. O tome je pisao i naš nobelovac Ivo Andrić u svom djelu „Na Drini ćuprija“, opisujući do detalja sve užase ovog vida kažnjavanja.
Izvorno, izreka se odnosila na okupljanje zlih i pokvarenih ljudi koji se ne libe da počine bilo kakav zločin jer su već osuđeni za najteža djela. Danas, akcenat je više na činjenici da je riječ o grupi različitih ljudi sastavljenih/prikupljenih sa svih strana, bez izbora i kriterijuma.
