On je proveo život u 4. vijeku na oko 2.000 kilometara od Srbije, koja je krštena tek nekoliko stoljeća kasnije, ali u našem narodnom predanju i legendama usvojen kao "domaći" svetac.

Srpski naučnici pokušavaju da otkriju zašto najviše srpskih porodica Svetog Nikolu smatra svojim nebeskim pokroviteljem i obilježava današnji Nikoljdan kao krsnu slavu, pišu "Novosti".

"Srednjovjekovni dokumenti pokazuju da je već tada svetovno ime Nikola među Srbima bilo često, dok je kod Grka bilo rezervisano za crkvene dostojanstvenike", kaže vizantolog dr Predrag Komatina.

"Nekoliko mladih istoričara upravo istražuje kako se kult Svetog Nikole proširio i neobično snažno ukorijenio među Slovenima, naročito među Srbima", dodaje.

Nemanjići su bili najveći darodavci katedrale u Bariju gdje su 1078. prenesene svetiteljeve mošti iz crkve u Miri, u maloazijskoj oblasti Likiji, gdje je bio episkop. U srednjem vijeku je vladalo uvjerenje da je Sveti Nikola izgledao baš kao lik na ikoni koju je poklonio Stefan Dečanski.

"Ova je ikona zadivljujuće djelo, zbog čega iz mnogih dijelova svijeta u Bari dolaze važne ličnosti da načine kopije, pošto je vladala fama da je nastala prema staroj slici Svetog Nikolasa na koju je nabasao onaj trgovac, a bila je naslikana uživo, prema stvarnom izgledu svetitelja - zabilježio je jezuita Antonio Beatilo, hagiograf Svetog Nikole i hroničar katedrale u Bariju iz 16. vijeka. Velika ikona kralja Uroša (Trećeg Dečanskog) čuva se sa velikim obožavanjem u Tajnoj kapeli sa svetim relikvijama i odatle je nikada ne iznose, osim u rijetkim prilikama kada nastane velika suša, ili se dese prevelike kiše. I pravo je čudo vidjeti da uvijek, kada se velika sveta ikona izloži narodu koji plače i kliče, odjednom počnu da padaju ili prestanu kiše, zavisno od potrebe".

Mošti Svetog Nikole su, na prepad, u vrijeme vizantijsko-arapskih ratova u 11. vijeku, oteli mornari iz Barija iz pravoslavne vizantijske crkve u Miri. Nešto kasnije, u istu crkvu su banuli i venecijanski pljačkaši, koji su iz nje takođe uzeli dijelove skeleta.

Vijekovima je trajalo sporenje sveštenstva iz Barija i Venecije, ko ima prave svete mošti. Da bi se spor razriješio, u pomoć je 1953. pozvana nauka. Otvoren je sarkofag u Bariju, a profesor dr Luiđi Martino je detaljno anatomski i antropološki proučio kosti.

Utvrdio je da lice prikazano na ikoni koja je bila vlasništvo Stefana Dečanskog u potpunosti odgovara izgledu osobe sahranjene u grobu!

"Po građi lobanje i skeleta, svetac je pripadao bijeloj kavkaskoj mediteranskoj rasi, koju karakteriše srednje visok rast i tamnija koža. Imao je visoko čelo, povijen nos i kostur prosječne građ", zabilježio je dr Martino.

Antropolog je utvrdio da je Sveti Nikola bio visok 167-168 centimetara, a oštećenja na njegovim zglobovima, kičmi i grudnoj kosti, kao i zadebljanja lobanje protumačio je kao posljedice mučenja i dugotrajnog boravka u hladnoj i vlažnoj tamnici, o čemu govori i svetiteljevo žitije. Antropološko proučavanje moštiju ukazalo je da je svetac bio vegetarijanac.

Najstariju čudesnu ikonu sa originalnim portretom Svetog Nikole, po Betilovim riječima, izvijesni "trgovac Vandal" pronašao je u Maloj Aziji, odakle ju je donio u Afriku "da mu čuva dobra", što svjedoči da je bio hrišćanin. Odatle je sveta slika nepoznatim putevima stigla do Srbije i Stefana Dečanskog, koji je dao da se napravi njena verna kopija koju je poklonio katedrali u Bariju.

Srpsko narodno predanje smatra Svetog Nikolu za zaštitnika putnika, lađara i ribara. Ovo narodno vjerovanje počiva na epizodi iz crkvenog žitija kada je Nikola, kao običan hodočasnik, krenuo brodom u Svetu zemlju. U jednom trenutku ugledao je satanu kako siječe užad jedara i podiže strašnu oluju. Putnici i brodari su bili očajni, a onda se desilo čudo: molitva smirenog svetitelja je smirila i rastjerala oblake.

Zanimljivo je da je Sveti Sava ploveći ka Svetoj zemlji, na isti način kao i Sveti Nikola zaustavio oluju koju je izazvao nečastivi i spasao putnike. Na ikoni koja se pod rednim brojem jedan čuva u Narodnom muzeju u Beogradu predstavljeni su Sveti Nikola i Sveti Sava, pri čemu ga stariji svetitelj djelimično zaklanja, kao da hoda ispred njega, da je njegov prethodnik.

Kako je "pretvoren" u Djeda Mraza

Narodno vjerovanje da je Sveti Nikola zaštitnik ubogih potiče iz njegovog žitija koje navodi da je ovaj svetitelj prodao porodično imanje da bi pomagao nevoljnicima.

Najdirljiva je priča o pomoći siromašnom ocu koji je imao tri prelijepe mlade kćeri stasale za udaju, ali prosci, po tadašnjim običajima, nisu htjeli da ih uzmu bez miraza. U stvari, porodica je bila toliko siromašna da im je prijetila smrt od gladi.

Očajni otac je odlučio da podvodi kćeri, da bi zaradile za preživljavanje, ali Sveti Nikola je to saznao i prodao imanja, a kese zlata za djevojački miraz noću je, krišom, ubacivao u kuću siromaha.

Ako vas ova priča podsjeća na novogodišnju bajku, u pravu ste. Onaj simpatični Djeda Mraz koji djeci u novogodišnjoj noći donosi poklone je u stvari Sveti Nikola, čiji je hrišćanski identitet u modernim vremenima izbrisan komercijalizacijom.