Morske dubine kraj grčkog ostrva Vido postale su vječna kuća za hiljade srpskih vojnika koji, izmučeni bolešću i povlačenjem preko Albanije, nisu mogli dalje. Među potresnim pričama onih koji su život dali za slobodu otadžbine, sačuvana je i jedna posve neobična – o tome kako je jedan Radenko umakao smrti.
Među mnogim leševima koje je trebalo sa Vida baciti u more bio je i Radenko Savić iz Knjaževca, inače pisar u štabu. Kad su mu vezali kamenje i prišli da ga bace u more, vojnik Sanda ga je zapazio i bilo mu je čudno što pisar ''nije zenuo'' tj. što tijelo nije imalo otvorena usta.
Osvijestio se nakon pada u vodu
Ipak, kako se tih dana nagledao svakakvih strahota u Prvom svetskom ratu tome nije pridavao naročitu pažnju i nastavio je sa svojim tegobnim poslom.
A onda se desilo čudo! Kad je pao u ledenu vodu, Radenko se osvijestio i povikao: ''Gdje sam ja ovo? Pomazite braćo!''
Oni koji su ga maločas mrtvog bacili u more, skočili su u vodu i izvuku ga, a Radenko ne samo da je preživio nego je dočekao i oslobođenje zemlje i povratak u domovinu.
Predavao geografiju u Smederevu
Radenko je poslije rata završio za profesora i predavao je geografiju u Gimnaziji u Smederevu. Bio je vrlo strog i đaci su se u šali ''raspitivali'' za njegove spasioce. Kasnije se preselio u Sokobanju i svake godine pozivao na Ozren one koji su ga spasili iz ''Plave grobnice''.
Posljednji spasilac je preminuo 1966. a bjegunac iz Jonskog mora 1916. se pridružio saborcima 1977. godine, piše i Istorijskom zabavniku.
.webp)
