Aleks je Amerikanac koji već godinu dana živi sa suprugom Srpkinjom u Beogradu, sa njihovo troje djece i tazbinom. U braku je skoro 5 godina, iskusio je noćni život u Njujorku i Los Anđelesu, a onda odlučio da se preseli kod porodice svoje supruge, u beogradskom naselju.
Za Ameriku ga još veže posao, koji obavlja od kuće u Beogradu. Biti američki zet za Aleksa predstavlja nevjerovatnu stvar.
"Uvijek su (punac i punica) na mojoj strani. Možda zbog toga što ne pričam toliko srpski, a moja tašta ne priča engleski, ali nikada se nismo posvađali. Ne znam da li je zbog toga što im se sviđam ili zbog toga što ne možemo baš da komuniciramo, ali mnogo je volim. Oba moja brata imaju priče o teškim odnosima sa tazbinom, ja ih nemam. Ništa drugo nisam osjetio osim ljubavi i podrške, veoma sam zahvalan zbog toga", započeo je ovaj Amerikanac.
Uporedio je zatim način odgajanja djece u Srbiji i SAD i kao glavnu razliku naveo parkove.
"Ovdje kad odeš u park uvijek je pun djece. Nije tako u Americi. Tamo su ljudi koncentrisani da imaju svoju kuću, lijepo dvorište sa igralištem. To se moglo uočiti kada smo otišli da posjetimo moju majku, koja živi u prigradskom naselju sa lijepim kućama koje imaju igrališta u dvorištu, ali niko se nije igrao u njima. Kad prošetaš tim naseljem, svi te zovu da svratiš: Dođite kod nas, da se igrate sa djecom. Niko ne želi da izađe iz kuće, žele samo da neko dođe kod njih. Dok je u Srbiji prostor ograničen, što se tiče dvorišta i tih stvari, pa svi idu u park. U parku uvijek ima nekoga, to se ne viđa u Americi", naveo je.
Takođe, kao jednu od situacija koja mu se jako dopala je kada u parku gdje se djeca igraju ima penzionera, koji sjede, posmatraju dječiju igraju i komentarišu kako su djeca slatka.
"Da takvu situaciju vidite u Americi, pomislio bi: 'Šta se ovdje događa. Zašto je ovaj čovjek tu, šta pokušava da uradi. Moram dobro da pazim na djecu'. Opuštajuće je da pustite djecu da budu deca bez potrebe da ih držiš na povocu. Ja želim da moja djeca na taj način vide svijet, ne želim da ga se plaše. Naravno da moraju da budu oprezna, ali ne želim da se plaše", rekao je.
Prisjetio se i situacije tokom kovida, kada mu je supruga bila trudna.
"Kad mi je žena bila trudna, uopšte nije čekala redove, svi bi je puštali preko reda. U Americi, kada bi mi trudna supruga otišla do neke radnje, kunem se, ne bi je pustili preko reda. Morala bi da čeka, kao i svi ostali", ispričao je.
Njegovo najstarije dijete ima 6 godina i ide u vrtić, a Aleks je uočio razlike i u tom segmentu. Kako kaže, u Srbiji vaspitači vole svoj posao, i ne rade ga da bi se obogatili, već zato što zaista vole djecu, dok u Americi više na to gledaju kao na posao.
"U Americi vaspitači imaju i mnogo ograničenja. Ovdje dobijam fotografije i video snimke moje djece kada su na izletu, i vidim da ih vaspitači grle, ljube, pokazuju ljubav. U Americi ne smiješ to da radiš, neko bi bio prijavljen, neki roditelj bi to pogrešno protumačio", kaže Aleks.
Život u Beogradu u poređenju sa životom sa Njujorkom
"Po mom mišljenju nema boljeg mjesta za životne prilike od Njujorka. Voziš se metroom, sa tvoje desne strane nalazi se beskućnik koji se vjerovatno uneredio, a sa tvoje lijeve strane imaš izvršnog direktora milionera. Dakle svi su tamo. Ako želiš prilike, Njujork je najbolje mjesto za to. Ali ako ideš u Njujork samo da bi se družio, mislim da tamo nećeš pronaći sreću", kaže srpski zet.
"I u Srbiji možeš da imaš prilike, ali moraš sam da ih stvaraš, dok u Njujorku samo naletiš na priliku. Ja sam savršen primjer toga, dok sam radio u svom baru u Njujorku upoznao sam suprugu, radila je kao konobarica. Momak koji je izmislio neki proizvod, sa kojim još uvijek radim, bio je redovna mušterija u baru. To vam je Njujork", dodaje on.
Razlike između američkog i srpskog načina života
Aleks, kao i mnogi drugi, kao glavnu razliku navodi životni tempo.
"U Americi si uslovljen da budeš produktivan i da radiš. U ranim godinama se osamostaljuješ i onda moraš tako da živiš, da bi platio račune, kiriju... Ovdje je manje toga i to cijenim jer mogu da usporim. Budim se svakog dana i mogu da dišem, na svojoj sam terasi, pijem kafu."
Ipak, kako kaže, u Srbiji je teže naći produktivne ljude.
"Renovirali smo dvorište, renovirali smo stan. Jako je teško naći pouzdane ljude koji će doći i uraditi posao. To me je baš namučilo", rekao je iskreno Aleks za Jutjub kanal "Atik Lajf".
O životu u zajednici
"Mi (Amerikanci) volim da imamo privatnost, ovdje toga nema. Bilo kad, ženini rođaci se samo pojave i nikad se ne najave kad dolaze. To je lijepo, ali istovremeno kad dolaziš iz kulture gdje nisi naviknut na to... Imao sam diskusije sa suprugom o tome. Rekao sam: 'Nije da ne volim tvoju rodbinu, svi su divni, toliko toga čine za moju djecu, ali jedina osoba u ovom svijetu sa kojom želim da živim si ti'", objasnio je Aleks.
Ipak, kaže da život u zajednici ima i svoje prednosti.
"Imaš svoju kuću, troškovi života su manji. U Srbiji ako ne uspiješ u nečemu, znaš da uvijek imaš gdje da se vratiš. Čak i ako sve propadne možeš da se vratiš na početnu tačku, mladi u Srbiji imaju tu sigurnost. Kao da Srbija zapravo ima svoj 'američki san', kojim se Amerika toliko ponosi", rekao je on.
Srpski zet kaže da ne shvata kafane i da mu jako nedostaju barovi.
"Postoji nešto lijepo kad odeš u bar, pa sjedneš za šankom, tu su velike stolice, šanker, ljudi dolaze, sa nekim možeš da se upustiš u konverzaciju, ali i ne moraš. To mi zaista nedostaje. Takva vrsta socijalizacije. To se ne viđa ovdje. Ako ideš u kafanu, ti sjediš za stolom, piješ pivo, jednostavno nije isto. Ne kažem da barovi ovdje ne postoje, ali u predgrađu i ne baš", rekao je on na kraju.
