Legendarni roker i frontmen kultnog benda "Riblja čorba", Borisav Bora Đorđević , preminuo je 4. septembra u 71. godini, a sahranjen je prošle subote u posebnoj aleji na Gradskom groblju u Čačku.
Posebnu čast da obave ukop posmrtnih ostataka imali su radnici JKP “Gradsko zelenilo” Vladan, Goran, Aco, Stanko, Vladica i Rile. Četvorica su kopala raku, dok su dvojica pomagali oko samog sprovoda.
Juče ujutru su zatečeni na svojim radnim mjestima, neki su kopali nove humke, a neki radili druge, takođe teške fizičke poslove. Iako je to svakodnevni dio njihovog posla, za neke od njih, kao što je Vladan Matović, sahrana Bore Đorđevića bila je emotivno posebna.
– Volio sam njegovu muziku, mi smo taj dan sahranili legendu, ali to “legendu” da napišeš velikim slovom – počeo je razgovor Vladan Matović, pogrebnik Gradskog groblja u Čačku, piše Telegraf.
– Bio sam na raznim mjestima, život me nije mazio i nemam problem sa ekshumacijama i sličnim stvarima. Skoro sam dobio rješenje za stalno ovdje na Gradskom groblju i mnogo sam zahvalan direktoru koji je mi je dao parče hljeba. Teško je, nije lako kopati rake i svaki dan gledati ljudsku patnju i bol. Ali od nečega mora da se živi. Međutim, taj osjećaj kada je trebalo da kopamo raku za njega je poseban, to dosad nisam osjetio, bilo mi je teško – rekao je Vladan.
Radi posao koji gotovo niko neće, a neko ipak mora.
– Volio sam njegovu muziku, ali više od roka sam volio njega kao čovjeka, iako sam ga poznavao površno i sreo nekoliko puta. Onda kad to niko nije smio, on je bio taj koji je isticao da je Srbin iz Čačka, zato ga neizmjerno cijenim. Viđali smo se na Ravnoj gori, on je tamo često dolazio i sa običnim svijetom razgovarao, evo kao sad ti i ja. Bio je narodni čovjek – rekao je on, a dok su se na sahrani prolomili aplauzi i pjevao hor, Vladan je osjećao duboku tugu i poštovanje.
– Tog dana niko od mojih kolega nije bio ravnodušan, pa ni ja. Dok smo ga pokopavali, pjevao je hor, ali to smo već čuli, jer je profesorka Gimnazije s djecom sat prije početka sahrane uvježbavala, pa smo znali kako će to otprilike izgledati. Ali kada se prolomio aplauz, to me potpuno rastužilo... Da, nosio sam crnu majicu u znak žalosti za Borom, ali nisam plakao. Kad Srbi ispraćaju heroja, oni ne plaču. Možda je to bio znoj – istakao je Vladan Matović.
