Ko nije snimao film iz serijala „Pobješnjeli Maks“ taj ne zna šta je pakao. Tako bi se najkraće mogla opisati izjava Ane Tejlor-Džoj o snimanju filma „Furiosa“ koji je nedavno stigao u bioskope.
O svom iskustvu sa snimanja ovog ostvarenja u razgovoru za Njujork tajms Tejlor-Džoj je izjavila:
„Nisu svi snimali Pobješnjelog Maksa i kunem se Bogom, kad god sretnem nekog ko ima to iskustvo tu je taj sjaj u očima“. '
Ko zna da li bi glumica uopšte prihvatila ovu ulogu da je pročitala knjigu Kajla Bjukenena „Krv, znoj i hrom: Divlja i istinita priča o Pobješnjelom Maksu: Put bijesa“ u kojem je autor opisao sve nedaće koje su pratile glumce i ostatak ekipe tokom snimanja filma. Gomila problema koji su se pojavili još tokom razvijanja projekta „Put bijesa“ nisu bili kraj nevoljama već samo najava onog što slijedi. Netrpeljivost između Šarliz Teron i Toma Hardija nakon početka snimanja zajedno sa nizom drugih izazova vrlo lako su mogli okončati produkciji prije nego što se film završi, ali, na sreću ljubitelja filma širom svijeta, upornost režisera Džordža Milera da dočara opasni i prašnjavi postapokaliptični svijet pustoši dovela je film do svog kraja i bioskopskih platna.
Prvi dio knjige govori o problemima koji su nastali još u periodu predprodukcije kada se zbog vremenskih prilika cjelokupna oprema morala seliti i premještati na drugi dio planete. Miler je za lokaciju snimanja izabrao Broken Hil u Australiji koji je trebao da predoči pustinjsku pustoš, istu lokaciju na kojoj je 1981. godine snimao drugi dio serijala, „Drumskog ratnika“. A onda su vremenski uslovi „odlučili da preuzmu stvar u svoje ruke“, eruptiravši u superoluju kakva nije viđena godinama. Takvo kišno okruženje u potpunosti bi poništilo Milerovu ideju o svijetu u kojem Imortan Džo skladišti dragocjenu vodu u Citadeli i na taj način vlada masama. U jednom razgovoru za Bi-Bi-Si Miler je očajnički izjavio: „Ono što je trebalo da bude ravna crvena zemlja sada je crveni vrt.“
Iako je početak obećavao Broken Hil je definitivno bio neupotrebljiv za Milera i njegovu ekipu koji su se odlučili za sigurniju opciju i odlučili da sve presele u Namibijsku pustinju. Ali, prvo je trebalo sve preseliti u Afriku uključujući tu i postapokaliptična vozila u prirodnoj veličini. Kako se izvršni producent Kris Deferia prisjetio u Bjukenenovoj knjizi producent Dag Mičel odlučio je snimiti film bez obzira na sve. „Studio je vrlo jasno rekao da se neće ići u Afriku. To predstavlja prevelik rizik. Mičelov odgovor na to, više-manje, bio je da stavi sva vozila na brod i pošalje ih u Afriku i da o tome obavijesti studio, ali tek kada brod napusti luku“. Scenograf Ričard Hobs prisjetio se izazova da se sve to preveze u Namibiju. „Na brodu su bila sedamdeset dva kontejnera puna stvari, a tu nisu bila uračunata vozila. Nisu mogla da stanu na kamion, nisu mogla da stanu u kontejnere, pa smo morali da pravimo posebne pregrade kako bi u njih smjestili vozila.“
Kada su ekipa i cjelokupna scenografija konačno stigli u grad Svakopund, u Namibiji, činili se da je tu kraj problemima, ali onaj najozbiljniji tek je bio pred njima. Džej Hjuston Jang, dio marketinške ekipe, prisjetio se kako su svakodnevno gledali borbu između Maksa i Fjurioze oko prevlasti nad borbenim kamionom.
„Već sa prvim pozdravima bilo je jasno da to dvoje ljudi mrzi jedno drugo. Nisu željeli da se dodiruju, nisu čak ni željeli da pogledaju jedno u drugo niti da se susreću ukoliko kamera nije snimala“. Bilo je nekoliko razloga koji su doveli do ovako lošeg odnosa između Hardija i Teron, ali najveći je svakako bio taj što je Hardi, navodno, satima kasnio na snimanje dok je Teron dolazila na set tačno na vrijeme. Sve to je jednog dana kulminiralo eksplozivnim ispadom Teron. Snimatelj koji je radio na sceni koja se snimala tog dana rekao je kako je Teron prosto poludila kada se Hardi napokon pojavio na sceni i vrisnula - “Kaznite ovu prokleto govno sa sto hiljada dolara za svaki minut zbog kojeg čitava ekipa stoji.“ Sve je eskaliralo u vrlo ružnu scenu kada je Hardi odgovorio na način koji je snimatelj opisao kao agresivan. Na kraju su se stvari smirile, a svađa između Teron i Hardija nije izazvala nikakve nepopravljive posljedice za film.
Nije samo sukob između glavnih zvijezda pravio problem tokom snimanja već je dodatne nevolje donijela i sama lokacija. Pustinjska lokacija znala je biti vrlo nemilosrdna i koliko god je bila idealna za Milerov prikaz pustoši toliko je stvarala probleme cijeloj ekipi. Iako je kombinacija vjetra i pjeska pomogla Mileru da snimi scenu u kojoj Fjurioza shvata da se nikada neće vratiti u Zeleno mjesto toliko je pravila probleme ostatku ekipe, posebno kaskaderima. I dok je Miler na prijedlog same Teron zahvaljujući vjetru uhvatio momenata kada Fjurioza sva u prašini slomljena shvata svoju sudbinu i postaje od moćne ratnice koja sve može ranjiva žena koja više nije u stanju ništa da uradi, a zahvaljujući pijesku dobio velelepne kadrove jurnjave automobila u oblaku prašine manje srećni zbog istih stvari bili su vozači, odnosno kaskaderi koji su vozili ratna vozila. Pri izvođenju kaskaderskog posla morali su da razmišljaju o svojoj sigurnosti što je značajno bilo otežano oblakom prašine koji ih je svo vrijeme pratio. Jedan od vozača-kaskadera Judžin Arendsen pričao je o tome koliko je teško bilo snimati.
„Nikada ništa niste mogli vidjeti. Čim bi automobil ispred vas krenuo stvorio bi se zid od prašine. A u sceni u kojoj sam vozio jedno od ratnih vozila nisam imao ništa, ni šoferšajbnu, ni naočale, ništa.“ Arendsenu se ljekari svakog dana na setu ispirali oči fiziološkim rastvorom. Ono o čemu je Miler najviše brinuo tokom ovih scena bila je bezbjednost kaskadera zbog čega je insistirao na sigurnosti vozača iako je u filmu gomila kaskaderskih scena.
Svemu ovome treba pridodati i članak u Gardijanu iz 2013. godine u kojem su iznesene potencijalno katastrofalne posljedice po Namibijsku pustinju ukoliko bi se film snimao tamo zbog čega je čak i provedena studija o potencijalnom ugrožavanju eko sistema jedne od najstarijih pustinja na svijetu kao i činjenicu da je Vorner Bros koji je stajao iza projekta dao rok do kojeg se snimanje mora završiti jer su se bojali da će budžet biti prekoračen. Zbog toga svega moralo se prekinuti sa snimanjem završnih i početnih scena filma koji se odvijaju u Citadeli. Gotovo godinu dana kasnije studio je dao zeleno svjetlo da se završi snimanje ključnih scena u Citadeli. Sve to je na kraju pomoglo istrajnom Mileru i njegovom montažeru i supruzi Margaret Siksel da iz snimljenog materijala izvuku gledljiv film. Svi predprodukcijski problemi, svađa između glavnih zvijezda kao i nemilosrdna priroda pustinje nisu uspjele pokolebati Milerovu odlučnost da svoju viziju prenese na veliko platno. Uspjeh na bioskopskim blagajnama došao je kao nagrada za sav pakao kroz koji su prošli glumci i ekipa filma, a sudeći prema pomenutoj izjavi Ane Tejlor-Džoj čini se da je kroz isto to prošla ekipa „Furiose“.
