Većina ljubitelja filma glumca Džona Kazala (John Cazale) pamti po ulozi Freda, preplašenog i izgubljenog starijeg brata Majkla Korleonea, u prva dva dijela Kuma. Međutim, ono što većina njih ne zna jeste da je riječ o glumcu koji je iza sebe ostavio samo pet filmskih uloga, prije nego što je preminuo od raka pluća u 42-oj godini, od kojih je svaka bila u filmu koji je na kraju bio nominovan za Oskara za najbolji film. Iako je Kazal u svim tim filmovima glumio sporedne uloge njegov doprinos njihovom uspjehu je nesporan kao i glumčev talenat da „male uloge“ pretvori u nešto značajno i pamtljivo.
Na kraju krajeva njegovih pet uzastopnih uloga u filmovima koji su svi redom dobijali nominaciju za najbolji film teško se može nazvati slučajnošću.
Rođen u radničkoj porodici Kazal se sa glumom susreće na koledžu Oberlinu gdje upisuje dramsku sekciju. Nakon školovanja započinje glumačku karijeru u pozorištu u Bostonu nakon čega odlazi u Nju Jork gdje takođe glumi u pozorištu. Pri tome je radio i niz nesvakidašnjih poslova sa strane među kojima i kao kurir za Standard Oil kada upoznaje Al Paćina. Upravo je poznanstvo sa Paćinom bilo presudno da se pojavi na audiciji za novi film Frensisa Forda Kopole, „Kum“. Šef kastinga Frenk Ros vidio je u glumcu koji je imao gotovo nikakvo filmsko iskustvo (jedna epizoda serije „N.Y.P.D. i kratki film „Američki način“) nekoga koga bi mogao poslati pred slavnog režisera kao potencijalnog Freda.
S obzirom na dominaciju Branda i Paćina u filmu Kopoli je trebao glumac koji će djelovati krotko i nesigurno kao svojevrsno opravdanje za uzdizanje mladog Majkla na čelo mafijaške porodice. I tako je Kazal postao Fredo, svojevrsni antipod Majklu, koji konstantno pokušava da pronađe svoje mjesto u porodici i koji će to napokon uspjeti u Las Vegasu tokom saradnje sa Mo Grinom. Njegovo glumačko umjeće dolazi do izražaja u sceni u kojoj Majkl dovodi u sumnju Fredovu lojalnost porodici i prekida njegove srećne momente u Vegasu koji od čovjeka punog ljubavi i povjerenja prema bratu postaje čovjek čiju tjeskobu Kazal prikazuje na vrlo vjerodostojan način.
Fredovo nezadovoljstvo u prvom dijelu bilo je tek naznaka svega onoga što će se desiti u drugom dijelu mafijaške sage gdje Kazalovo glumačko umjeće dolazi do izražaja u punom sjaju. Poput koleginice Talije Šajer, Kazal doživljava glumački uspon u vrlo kratkom periodu i faktički dostiže kratkotrajni vrhunac jer će ga vrlo brzo sustići bolest koja će prekinuti karijeru koja je obećavala mnogo toga. Njegov Fredo ovoga puta je još jadniji sa ljigavim brkovima i neukusnim kostimima kao protivteža uvijek savršeno dotjeranom Majklu i savršeno simbolizuje njegovu nemoć u odnosu na mlađeg brata. Svemu tome treba dodati razgovor između Freda i Majkla u kojem Kazal savršeno na površinu izbacuje čovjeka koji više ne želi da bude u sjeni svog brata umoran od toga da ga svi guraju na stranu i smatraju ga glupim.
Svojom glumačkom vještinom Kazal uspijeva da istovremeno kod gledalaca probudi osjećaj empatije i sažaljenja prema Fredu uprkos njegovo izdaji kao i neku vrstu zbunjenog osjećaja koju samo istinski veliki glumci mogu izazvati.
Nakon dva „Kuma“ Kazal nastavlja saradnju sa Kopolom, koji je očigledno volio da radi sa njim, i igra još jednu sporednu ulogu. Ovoga puta u filmu „Prisluškivanje“ („The Conversation“) sa Džin Hekmenom u glavnoj ulozi. Priča o stručnjaku za prisluškivanje Hariju Koliu (Džin Hekmen) koji tokom svog posla otkriva da su neki njegovi klijenti postali žrtve ubistva zbog informacija koje je on proslijedio dugo je bila u sjeni uspjeha druge Kopoline sage o porodici Korleone kao i činjenice da je riječ o mnogo manje poznatoj ulozi Hekmena u odnosu na njegove prethodne u filmovima „Boni i Klajd“ i „Francuska veza“. Ipak Hekmenov rad u mnogome je olakšan Kazalovom interpretacijom njegovog pomoćnika Stena čija frenetična i anksiozna pojava u prvi plan ističe Harijevu pojavu.
Kazal je svoj lik pretvorio u neku vrstu izopačenog prisluškivača čija perverzija je još više naglašena kratkim linijama dijaloga. Njegove impresivne glumačke sposobnosti uspjele su da pretvore Stena u čovjeka koji istovremeno izaziva i empatiju i sažaljenje. Sve to bilo je dovoljno da se film nađe na listi nominovanim za najbolje ostvarenje godine.
1975. godine Kazal sarađuje sa još jednim velikim režiserskim imenom. Sidni Lamet snimio je film „Pasije popodne“ („Dog day afternoon“) u kojem je Kazal ponovo imao priliku da sarađuje sa Al Paćinom. Lamet je sredinom sedamdesetih (što tada nije bila praksa) odlučio da stvori film o pljački banke u kojem u fokusu nije bila sama pljačka već odnos između njenih aktera Sonija (Al Paćino) i Sala (Džon Kazal) u situaciji koja polako izmiče kontroli. Rezultat je bio prvi film iz pljačkaškog žanra koji je ima realističan pristup dramatizujući događaje iza stvarnog života (razlog pljačke bio je novac potreban da se plati operacija promjene pola Sonijeve partnerke). Ono po čemu je Kazalov lik ovdje vrlo bitan jeste što je ovo vjerovatno njegova najintezivnija uloga. Da nije postojao Fredo, kao Kazalove najbolje uloge danas bi se vjerovatno sjećali Sala, koji svo vrijeme briše znoj sa svog visokog čela dok stvari lagano i neumitno klize u haos.
Konačno, svoju kratku ali izuzetno plodonosno karijeru Kazal završava sa filmom „Lovac na jelene“ Majkla Ćimina, gdje je imao priliku da sarađuje sa partnerkom iz stvarnog života, Meril Strip. Iako mu je tokom snimanja (1977) godine dijagnostikovan rak pluća Kazal je želio da nastavi sa radom na filmu što se nije dopalo ljudima iz studija koji su željeli da ga izbace iz filma.
Međutim, nakon što su Ćimino i Strip naglasili kako ne žele nastaviti sa radom ukoliko izbace Kazala i nakon što je Robert De Niro uplatio osiguranje za svog kolegu, Kazal ostaje u filmu s tim da su se prvo snimale sve njegove scene. Ipak, nesrećni glumac nije dočekao premijeru svog posljednjeg filma jer je preminuo samo godinu dana nakon što mu je konstantovana bolest. Nije dočekao ni 51. dodjelu Oskara na kojoj je „Lovac na jelen“ proglašen za najbolji film, kao i da je njegova životna partnerka Meril Strip nešto ranije nagrađena za najbolju sporednu ulogu još uvijek tugujući zbog gubitka, kako je sama i kasnije izjavljivala, najveće ljubavi svog života.
Tu se zavrišila priča o čovjeku koji je iza sebe ostavio samo pet uloga, ali uloga koje su značajno doprinijele da se svi ovi naslovi nađu među nominovanim za najbolji film godine, od čega su tri naslova na kraju i osvojila najznačajnijeg Oskara. Priča o čovjeku koji nikada nije nagrađen za svoj glumački rad (nominovan samo za Zlatni globus za sporednu ulogu u filmu „Pasije popodne“), ali je sjećanje na njega uprkos kratkoj karijeri ostalo do današnjih dana.
