Ne dešava se svake godine da se u bioskopima pojavi neko ostvarenje koje će postati kinematografski monument, ali 2007. godine ljubitelji sedme umjetnosti mogli su da posvjedoče pojavi dva ovakva ostvarenja. Naime, te godine snimljeni su „Nema zemlje za starce“ („No Country for Old Men) i „Biće krvi“ („There Will Be Blood“), braće Koen i Pola Tomasa Andersona koji su hvaljeni kao vrhunac dvije karijere sličnog nasljeđa, ali uveliko različitih metodologija. Oba ova ostvarenja dobila su veliko priznanje od strane mejnstrim odbora za dodjelu nagrada uključujući tu i direktan sudar u borbi za Oskara za najbolji film u kojem je „Nema zemlje za starce“ na kraju izašao kao pobjednik. Ali veza između ova dva ostvarenja uspostavila se još tokom snimanja filmova budući da su produkcije ova dva ostvarenja ukrstile puteve na vrlo neobičan i pomalo nesrećan način što je istovremeno bio i svojevrsni „ležeći policajac“ na putu do slave.
Naime, „Nema zemlje za starce“ i „Biće krvi“ snimljena su na istoj lokaciji odnosno gradiću Marfa u Teksasu čija populacija jedva da dostiže 2000 ljudi. Ono što je specifično za ovaj gradić jeste da ga odlikuju široka prostranstva rustikalne zemlje i lokacije raznolike estetike. Prema Robiju Fridmenu, čovjeku koji je bio zadužen za potragu lokacija na kojima će se snimati „Nema zemlje za starce“, privlačnost ove lokacije ležala je u njenoj raznolikosti. „Možete se voziti satima, teren se mijenja, vegetacija se mijenja i nikada ne znate kada će te stati na zmiju zvečarku. Uz sve to pred vama su prostrane ravnice sa vjetrom koji zavija“ U međuvremenu, Teksaška filmska komisija je potvrdila da se ekipi filma „Biće krvi“ dopadaju „rančevi sa travnatim valovitim brežuljcima“ koji daju pravi dojam Kalifornije sa početka 20. vijeka, a koji su se igrom slučaja nalazili baš na istoj lokaciji. Iako dvije ekipe obično nisu snimale u potpuno istim dijelovima grada postojala je tendencija da bi im se putevi mogli ukrstiti jednom ili dva puta što je na kraju dovelo do poprilično nesrećnog i neobičnog događaja u kojem je deblji kraj izvukao „Nema zemlje za starce“.
Andersonov film „Biće krvi“ u sebi je imao nekoliko scena u kojima se dešavaju ogromne vatrene eksplozije zbog čega se od pirotehničarske ekipe zahtijevalo da izvode probe kako bi se došlo do što praktičnijeg i bezbjednijeg načina da se scene snime. Kada je jedan od testova krenuo u „pogrešnom pravcu“ (šta god to značilo) dim koji se pojavio bio je tako obiman da je izmakao kontroli i proširio se izvan područja filmskog seta. Mnogi su pomislili da zbog širokog prostora nastala dimna zavjesa neće praviti probleme, ali vjetar je odnio dimni oblak na lokaciju na kojoj se tog istog dana snimala scena iz „Nema zemlje za starce“. Dim je bio toliko gust i raširen po cijelom setu da su na kraju braća Koen morala prekinuti snimanje za taj dan kako bi se vazduh pročistio i dim nestao. Tu nije bio kraj problemima čuvene braće budući da je granična patrola zaustavila i zadržala Havijera Bardema budući da kod sebe nije imao pasoš. Vjerovatno je za Bardema (koji je za ovu ulogu osvojio Oskara za najbolju sporednu mušku ulogu) bila otežavajuća okolnost i njegov španski akcent. Uprkos svemu ovome nijedan incident nije bio previše ozbiljan da spriječi ova dva ostvarenja da dostignu svoju puni potencijal na velikim platnima i budu okrunjeni kao klasici koji su to postali istog momenta kada su se pojavili u bioskopima.
Prikladno je da ova dva filma imaju duboke međusobne veze budući da su i jedan i drugi poslužili kao precizno iscrtana uputstva o tome kako žanr neo-vesterna pretvoriti u novi oblik. „Nema zemlje za starce“ preuzima žanr noar trilera, prepun zadivljujućih zavrzlama i bolesno uvrnutog zapleta, i pretvara u melanholičnu studiju nihilizma i neizbježnosti onoga što život sa sobom nosi ostavljajući iza sebe sve one koji žude da prerastu aktuelni period. Sa druge strane, „Biće krvi“ preuzima strukturu razmetljivog holivudskog epa u duhu „Građanina Kejna“ („Citizen Kane“) ili „Diva“ („Giant“) i provlači ga kroz blato i krv kako bi razotkrio sveprisutna zla kapitalizma kroz veličanstveni performans Danijela Dej-Luisa kao Danijela Plejnvjuva. Oba filma služe kao dvije strane istog novčića, oba se bore protiv svemoćne sile novca koji korumpira ljudsku dušu pri čemu je „Nema zemlje za starce“ više fokusiran na duhovnu konfuziju dok se „Biće krvi“ brusi na eroziji morala u međuljudskim odnosima.
Istina, za ova dva ostvarenje nikako se nije očekivalo da će biti glavni favoriti za najbolji film u oskarovskoj noći, ali „Nema zemlje za starce“ je te noći osvojio najprestižniju filmsku nagradu. Rasprave o tome da li je sve to iz današnjeg ugla trebalo da bude tako vode se do dan danas, ali to u svakom slučaju nije ni toliko bitno budući da se oba ostvarenje jednako poštuju kao bitni filmovi 21. vijeka. Ipak, čini se da se percepcija „važnosti“ filmova pomalo okrenula, budući da se „Biće krvi“ danas redovno koristi kao ključno štivo za objašnjavanje bolesti od kojih SAD i danas boluju te se, barem iz američkog ugla, čini da ima veću važnost u odnosu na otvorenije filozofski konceptualnim „Nema zemlje za starce“. Iako to na kraju krajeva nije bitno, zabavna je i sama pomisao da su dva velikana kinematografije u procesu nastajanja bili toliko (fizički) blizu da su čak u jednom momentu zasmetali jedan drugome i da su tu situaciju riješili mirno i civilizovano, onako kako to junaci njihovih filmova sigurno ne bi učinili.
