Kada snimate film iz određenog perioda svi koji učestvuju u njegovom stvaranju nastoje se što više pridržavati autentičnosti tog razdoblja, posebno glumci, zbog čega je često tanka linija između elegantne preciznosti i čistog pretjerivanja.
Dok je snimanje filmova, kao zanat, oblik umjetnosti, većina truda koja se ulaže u snimanje nekog filma sastoji se od napornog rada. Članovi ekipe jednostavno žele obaviti posao i nastaviti sa svojim životom, ali u tu sliku definitivno se ne uklapa nastojanje da se udovolji gomili zahtjeva glumaca koji nastoje što preciznije uroniti u period u kojem se dešava radnja filma.
Svako ko je radio sa Danijelom Dej-Luisom, metodskim glumcem koji je gotovo postao sinonima za temeljnu i intenzivnu pripremu karaktera, neće se iznenaditi činjenicom da je tokom rada na Spilbergovom biografskom ostvarenju "Linkoln" glumac zabranio bilo kakvu anahronu stavku na setu uključujući tu i papirnate čaše za napitke.
Denijel Dej-Luis jedan od najboljih glumaca koji se ikada pojavio na velikom platnu prema njegovim riječima odlučio je da se povuče iz svijeta filma. Međutim, njegov odlazak u "filmsku" penziju 2017. godine nakon filma "Fantomska nit" nije njegov prvi odlazak sa scene budući da se njegovo penzionisanje 1997. godine pokazalo samo kao malo duža pauza.
Čak i kada je bio aktivan kao glumac Danijel Dej-Luis bio je poznat po tome što je uzimao duže pauze između uloga kako bi mogao što preciznije proučiti i uživjeti se u svoje likove, bilo da se radi o psihotičnom vođi njujorške bande Biliju "Bučeru" Katingu u "Bandama Njujorka", pohlepnom naftnom magnatu Danijelu Plejnvjuvu u "Biće krvi" ili talentovanom, ali temperamentnom modnom dizajneru Rejnoldsu Vudkoku u pomenutoj "Fantomskoj niti".
Kako bi prikazao 16. američkog predsjednika Abrahama Linkolna, slavnu figuru američke istorije, Dej-Luis je otišao do krajnjih granica kako bio izveo još jedan performans nagrađen Oskarom (to je bila njegova treća nagrada Američke filmske akademije za najbolju glavnu mušku ulogu).
Pratiti Linkolnov cijeli život od njegovih advokatskih dana u Ilinoisu do upravljanja Sjedinjenim Američkim Državama u jeku građanskog rata suviše je opsežan i potresan materijal da bi ga jedan dugometražni film mogao dokumentovati. Stoga su se Stiven Spilberg i Toni Kušner, režiser i scenarista "Linkolna", mudro fokusirali na uski, ali monumentalni period tokom Linkolnovog predsjedničkog mandata: donošenje 13. amandmana Ustava kojim bi bilo ukinuto ropstvo.
Uprkos snažnom kontekstu, "Linkoln" je osvježavajuće realistično utemeljen film, komorna drama koja se fokusira na fino iznijansirane performanse kvalitetne glumačke postave uključujući tu Seli Fild, Tomi Li Džonsa, Dejvida Straterna i Džozefa Gordona-Luita. Naravno tu je i Dej-Luisov vrhunski nastup u naslovnoj ulozi koji još više osnažuje sam film. Iako je doživio nevjerovatnu fizičku transformaciju glumac je uspio i da uhvati samu bit Linkolna- svjetionik nade i jedinstva usred krvavog unutrašnjeg sukoba.
Da bi dostigao tako nevjerovatan performans Danijel Dej-Luis je uvukao sebe i svoje kolege u iscrpljujući i intenzivan svijet metodske glume.U razgovoru za "The Hollywood Reporter" Tim Blejk Nilson koji se profilisao kao karakterni glumac i koji u „Linkolnu“ igra predstavnika države Njujork, Ričarda Šela, precizirao je sve zahtjeve koje je na setu imao Dej-Luis ili bolje rečeno „gospodin predsjednik“ na setu budući da je glumac insistirao da ga isključivo zovu „Linkoln“ čak i kada su kamere bile ugašene.
Nilson je tvrdio kako niko nije smio nositi majice sa bilo kakvom vrstom loga. Trostruki oskarovac zabranio je bilo kakve vrste anahronizma na setu uključujući tu i papirne čaše. „Morali ste imati nešto što je napravljeno od materijala koji je bio dostupan u drugoj polovini 19. vijeka“ objasnio je Nilson što je isključivalo bilo kakve vrste kratkih hlača ili patika.
Podrazumijevalo se da su i mobilni telefoni bili strogo zabranjeni. Sa strane gledano ti strogi zahtjevi zvučali su kao nešto nepodnošljivo, oličenje megalomanije i površnosti holivudskih zvijezda.
Prema Nilsonu Denijel Dej-Luis je sprovodio svoja pravila na setu na način koji nikoga nije nervirao. Nilson je uvjeren da je na kraju svega to bilo vrlo poučno iskustvo te da su svi ti zahtjevi set učinili „disciplinovanijim mjestom“. Dok, kao režiser, nikada od svojih glumaca ne bih zahtijevao da se podvrgnu tako opsežnoj pripremi, Nilson je rekao da ga je dijeljenje seta sa Denijelom Dej-Luisom natjeralo da "ozbiljnije" pristupi umjetnosti glume, tvrdeći da ga je taj prelaz u Ameriku sredinom 19. vijeka samo učino boljim kao glumca. Impresivna sakupljena glumačka postava „Linkolna“ samo ukazuje na to da glumci nisu bili ni zastrašeni niti su se sklanjali u stranu zbog Dej-Luisovih strogih pravila i priprema.
Filmska industrija postala je skeptičnija prema metodskoj glumi zbog toksičnog ponašanja i neetičnih postupaka koji proizilaze iz ponašanja glumaca koji odbijaju da odstupe od svog lika.
Ipak, Denijel Dej-Luis je anti-selebriti koji živi svoj privatni život daleko od kamera i ne bavi se opsesivnim pripremama za uloge kako bi privukao pažnju ili klikove na nekoj društvenoj mreži. U razgovorima za ulogu, on tumači svoje jedinstveno umijeće kao svojevrsno iskustvo saradnje, budući da je baš za "Linkolna" unaprijed obavijestio Stivena Spilberga o svom pristupu glumi i načinu na koji će stvoriti lik američkog predsjednika.
Kada glumite uz Dej-Luisa pripremite se da će vam se stil oblačenja i vokabular drastično promijeniti. Kada je riječ o "Linkolnu" ili bilo kom drugom filmu Denijela Dej-Luisa ono što se zna je da će snimanje biti naporno ali će krajnji rezultat uvijek biti vrijedan te žrtve.
