Zoran Radmilović, nezaboravni srpski glumac, ovaj svijet napustio je 21. jula 1985. prije četrdeset godina. Osoben i kao ličnost i kao glumac, upamćen je kako po izrazito karakternim ulogama, tako i kao humorista ili genijalni improvizator, prenosi Tanjug.
Iza mrzovoljnog, svojeglavog, namrgođenog nastupa, Radmilović je bio kozer koji nije propuštao priliku za najrazličitije dosjetke, kako u svakodnevnim odnosima s ljudima, tako i na sceni, iako su njegovi najbliži svjedočili da je privatno bi povučen, takoreći sramežljiv. Rođen je u Zaječaru, u izrazito građanskoj porodici, maja 1933. Otac je bio sudija, djeda inače rodom Nijemac koji je ime Rihard promijenio u Radmilo, arhitekta.
Osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u rodnom Zaječaru. Iako stasao u centru varoši, u zrelim godinama ponekad je, sasvim uozbiljen, objašnjavao kako se mučio kao ubogi đak pješak. Bio je to izvjesno njegov otklon prema nametanim vrijednostim poretka u kojem je živio, svojevrsni cinizam.
Kako je svjedočio gluma ga je privlačila od najranijih dana, što međutim nije nailazilo na razumijevanje u porodici. Stoga je, kao navodno racionalniji put, dvije godine studirao na Pravnom fakultetu. Iako je potom pokušao na arhitekturi, pa na anglistici, konačno ipak upisuje Akademiju za pozorište, film, radio i televiziju. Diplomirao je u klasi Mate Miloševića, 1963. godine.
Profesionalno, poslije dugogodišnjeg amaterskog staža, glumi se posvećuje 1962. kada postaje član Beogradskog dramskog pozorišta, gdje se zadržao do 1968. da bi se potom našao u "Ateljeu 212". Tumači njegove umjetničke karijere zaključili su da se vjerovatno prelomni moment u njegovom usponu dogodio 1964. godine.
Sticajem okolnosti pojavio se tada u predstavi "Kralj Ibi", Alfreda Žarija, što se ispostavilo kao trijumf. Od te uloge je inače upravo odustao Ljuba Tadić pa je Radmilović dobio priliku koju je, po opštoj ocjeni, veličanstveno iskoristio.
Nastupaće potom s tom ulogom tokom naredne dvije decenije, s velikim uspjehom, ne samo u zemlji već i u SAD, Žarijevoj Francuskoj, Sovjetskom Savezu.
Njegovim velikim uspjehom smatra se takođe ostvarenje Molijera po tekstu Mihaila Bulgakova, za šta je nagrađen priznanjem grada Beograda (Oktobarskim). Šira javnost vjerovatno ga najviše pamti po "Radovanu III" Dušana Kovačevića, gdje je nizom kozerija i gegova, privlačio i publiku koja inače teatru nije posebno sklona.
Prvu ulogu na filmu ostvario je u djelu "Čudna devojka" Jovana Živanovića 1962. godine. Slijedile su brojna filmska, televizijska, teatarska ostvarenja, najrazličitijeg žanra. Na filmu je ostvario dvadesetak uloga. Igrao je i teško bolestan, takoreći do posljednjeg daha, "Radovana III" 299. put, 9. juna 1985.
Pozorište u njegovom Zaječaru nazvano je po njemu. Genijalni improvizator, džez glumac, kako ga je opisao Dušan Kovačević, pored kog su i njegove kolege na sceni teško zadržavale smijeh, omiljen za života, ostao je to i decenijama poslije preranog odlaska, piše "Politika".
