Naučnici sa Univerziteta Teksas A&M (SAD) približavaju se velikom iskoraku u održivoj gradnji razvojem samopopravljajućeg betona koji koristi sintetički lišaj za zatvaranje pukotina.
Proizvodnja betona i cementa jedan je od glavnih izvora emisije ugljen-dioksida u svijetu, koji čine najmanje 8% ukupnog globalnog ugljeničnog otiska. Zbog toga se intenzivno traže inovativni načini za smanjenje štetnog uticaja ovog ključnog građevinskog materijala.
Dugovječnost betonskih konstrukcija ključna je stavka u smanjenju njihove ekološke štete, a najčešći pristup u tom pravcu inspirisan je rimskim građevinskim tehnikama. Rimski akvadukti, stari više od 2.000 godina, do danas su očuvani upravo zahvaljujući krečnjačkim česticama koje su se spontano širile unutar betona i zatvarale pukotine prije nego što bi se one proširile i izazvale oštećenja.
Autonomni sistem popravke
U novoj studiji, naučnici su se fokusirali na lišaj, koji je zapravo složen simbiotski organizam sastavljen od cijanobakterija, gljiva i algi. Cijanobakterije mogu koristiti Sunčevu svijetlost i elemente iz vazduha kao izvor hrane, dok gljive proizvode supstance koje pomažu u zatvaranju pukotina.
Posebno su važne gljive koje izvlače jonizovani kalcijum iz okoline i tako podstiču stvaranje kalcijum-karbonata – veoma tvrdog i otpornog materijala koji se, na primjer, nalazi u školjkama i koralima, a koji je bio i ključni sastojak rimske građevinske tehnologije.
U laboratorijskim uslovima, sintetički lišaj uspešno je popunjavao pukotine u betonu samo uz pomoć Sunčeve svjetlosti i vazduha, bez potrebe za dodatnim hranljivim materijama. Takav autonomni sistem popravke ne samo da može znatno produžiti vijek trajanja betonskih objekata, već i smanjiti troškove redovnog održavanja i popravki.
Postoje prepreke
Trenutno su u toku testiranja kako bi se utvrdilo da li ovaj sintetički lišaj može djelovati i na već postojeće pukotine u starijim betonskim konstrukcijama. Ako se pokaže uspešnim, moglo bi doći do velike promene u građevinskoj industriji i značajnog smanjenja negativnih uticaja na životnu sredinu.
Ipak, postoje određene prepreke za široku primjenu ovog samopopravljajućeg betona. Proizvodnja takvog betona i dalje je znatno skuplja od konvencionalnog, a proizvođača nema mnogo. Stručnjaci predviđaju da bi za masovno uvođenje ovakvih tehnologija u građevinarstvo moglo proći još najmanje deset godina.
Kada se ta tehnologija u potpunosti razvije i zaživi na tržištu, samopopravljajući beton sličan onom iz doba Rimskog carstva mogao bi postati ključni element održive gradnje, smanjujući emisije CO₂ i troškove održavanja, te značajno produžiti vek trajanja građevina, prenosi Telegraf.