Еnkriptovana komunikacija predstavlja način zaštite podataka u kome se informacije pretvaraju u kod kako bi postale nečitljive za sve sem pošiljaoca i primaoca. To mogu biti bilo koje "treće strane", kao što su organi vlasti ili hakeri, koji enkriptovanu poruku vide samo kao niz karaktera i brojeva, kaže IT stručnjak Stefan Jančić. Jančić objašnjava kako je za dešifrovanje, konkretno dekripciju, potreban enkripcioni ključ.
Iako se pojam enkriptovana komunikacija sve češće čuje, on nije sasvim odomaćen u svakodnevnom govoru, ali primjena enkripcije jeste dio svakodnevnice "običnog čovjeka".
"Svi koristimo usluge aplikacija Vacap, Viber, Instagram, Metin Mesindžer, koju god. U svakoj postoji neki nivo enkripcije, pitanje je samo koliko su ključevi bezbjedni", kaže Jančić za Ubrzanje dodajući da se ta enkripcija, tj. zaštita razlikuje od aplikacije do aplikacije.
Primjer za koji se "enkriptovana komunikacija" najčešće vezuje jeste Telegram, prenosi Ubrzanje.
"Telegram ima jednu od boljih enkripcija, ali šta je suština? Telegramov osnivač, Pavel Durov, nije zapravo htio da podijeli svoje ključeve na primjer sa institucijama. To je bila stavka koja je Telegram izdvojila kao aplikaciju na tržištu. Ljudi su mogli da objavljuju informacije iz rusko-ukrajinskog sukoba, da fotografišu, da snimaju, da šalju po grupama. Zapravo tad je i krenuo bum Telegrama", objašnjava sagovornik.
Dodaje da je ranije Telegram učestvovao u borbi protiv terorizma, tako što je uz sudski nalog predavao određene metapodatke, kao što su IP adrese, brojevi telefona i slično, za dopisivanja korisnika koji su bili pod istragom, te da je proširen opseg kriminalnih aktivnosti na čijem će rješavanju sarađivati.
"Nije hapšenje Durova doprinijelo 'padu' Telegrama, samo je dovelo do jedne izmjene koje može sutra nekoga da košta slobode", kaže uz dalje objašnjenje: "Sad kad je pušten na slobodu uz kauciju, uz zabranu napuštanja Francuske i obavezu javljanja policiji, mora da sarađuje i za druge kriminalne aktivnosti, ne samo terorizam."
Takozvano "davanje ključa" za enkripciju, odnosi se na određene korisnike, čija se komunikacija dekriptuje na osnovu korisničkog ID-a.
"Postoji posebno određeno ljudstvo koje ubacuje te enkripcione ključeve. To znači da enkripcija ima zaštitu i softverski i fizički. To u nekim slučajevima nije samo jedan ključ, može da bude više hardverskih uređaja", kaže Jančić dodajući da se ključevi ne predaju, već da se dekriptovane poruke "izvoze" trećim stranama na zahtjev, te da se na taj način čuva sigurnost sistema.
Podsjeća na poznate činjenice da je broj korisnika popularnih aplikacija za razmjenu poruka veliki, te da su milijarde korisnika na svijetu koji se dopisuju svakog dana, a da bi se "skidanje zaštite" moglo tražiti za pojedinca koji je pod istragom.
"Znači ukoliko su pod kriminalističkom istragom, kompanije imaju pravo da te podatke daju. Kao što, na primjer, Gugl radi već godinama, godinama unazad. Iks je isto to uradio zato što mu je bilo zaprijećeno da bude banovan sa američkog tržišta, znači svi su u neku ruku bili uslovljeni da to urade", navodi sagovornik.
Kome je enkriptovana komunikacija potrebna?
"Praktično svima", odgovara bez premišljanja, "zapravo zato je toliko i dostupna."
"Nama zaštita znači ukoliko, na primjer, nekome u čet šaljemo svoje privatne podatke, poput broja kartice ili broja lične karte. To može biti neko blizak - rođak, prijatelj ili supružnik. Ako treba nešto da odradi za vas, pošaljete mu svoj privatan dokument tu i očekujete da bude bezbjedan, jer ide tačno namijenjenom licu", objašnjava uz napomenu da je princip enkripcije koji se koristi za aplikacije tzv. end-to-end enkripcija.
"Čim kliknete send, poruka se enkriptuje i takva se šalje u etar. Iz etra dođe do mog prijemnika u telefonu. Kada dođe u moju aplikaciju, ona je već dekriptovana", navodi.
Takođe napominje da je ista vrsta zaštite neophodna u korporativnom svijetu, pogotovo zbog konkurencije.
