Džon i Karl, u svom „prajmu“ bili su na korak do titule. Ipak, taj zadnji korak nisu uspjeli da naprave. Krivac za to bio je je najbolji svih vremena – Majkl Džordan.

Uzeo im je Majkl mjeru dva puta u borbi za trofej Leri O‘Brajen, a šesta utakmica velikog finala iz sezone 1997/98 pamtiće se za sva vremena. Bila je Juta nadomak pobjede koja bi seriju odvela u „majstoricu“, ali je najbolji svih vremena odlučio da u „Delta centru“ završi posao i proslavi svoju šestu titulu.

Prvo je ukrao loptu ispod svog koša, a onda je na drugoj strani natjerao Brajona Rasela na ples po parketu prije nego što je isporučio šut za pobjedu. Ruka koja je ostala u vazduhu nakon što je lopta pocijepala mrežicu bila je simbol epskog kraja jedne nevjerovatne sportske karijere.

Bila je to i prilika da se Dejvid Štern ozbiljno zapita da li je vrijeme za novi logo NBA lige.

„Najveći“ je režirao sopstveni odlazak sa velike scene onako kako i dolikuje najboljem svih vremena.

Ipak...đavo mu nije dao mira.

Ima nešto u ljudskoj ćudi što ne da čovjeku da prizna sebi kada je vrijeme za kraj.

Ni Majkl na to nije ostao imun.

Vratiće se na parket u dresu Vašingtona. Podsjetiće i tamo, iznova, sa svojih četrdeset godina na plećima, planetu, zašto je najbolji svih vremena, ali u meni je ostao neki gorak ukus na to njegovo vrijeme provedeno u Vizardsima. Za mene, niko sam i ništa da moja sudi takvom velikanu, kraj je bio one noći u „Delta centru“.

Tako sam htio da ga pamtim.

Znam da je teško sebi priznati da je kraj.

Da tijelo ne prati želju, da si sporiji za treptaj oka nego što si bio, da je baš taj treptaj oka dovoljan da ti neko mlađi izbije loptu, prestigne te u sprintu, zaustavi ti šut za pobjedu.

Decenijama brušen mentalitet koji te tjera da se takmičiš, koji ti ne da da odustaneš, s krajem koji je neizbježan - postaje neprijatelj. Udružen sa egom, svojstvenim svim vrhunskim sportistima, krivi sliku sopstvenih mogućnosti i nerijetko baca mrlju na sve do tada urađeno.

Rijetki prepoznaju trenutak za kraj.

 „Znam da mogu, ali...mislim da je dosta bilo“, neću ga imenovati, ali na karijeri može da mu pozavidi devedeset odsto ovdašnjih savremenika sa sportskih terena. Deset dana bi mu bilo dovoljno da se vrati u formu kojom bi „pojeo“ mnoge.

Slično je uradio i jedan od onih sa kojima je ovaj moj vodio bitke na terenu – Toni Kros otišao je kada je bio najbolji na svijetu ili bar među trojicom najboljih.

 Za takve imam ogromno poštovanje. Nije to laka odluka, ali je odluka koju samo šampioni mogu da prepoznaju kada joj je vrijeme i mjesto.

„Idem kući, kume. Dosta je“, kaže Manda u „Lepa sela, lepo gore“ kada odluči da stavi tačku na agoniju u kojoj se našao sa saborcima.

Bilo je mučno gledati Rafaela Nadala one zadnje godine.

Ono što rade Lionel Mesi i Kristijano Ronaldo po odlasku iz evropskog fudbala ne pratim, niti me nešto pretjerano zanima.

Nedavno sam gledao patnju Luisa Suareza da stigne loptu koju mu je saigrač gurnuo u prostor.

Mučno je.

Ostavlja gorak ukus.

Mučno mi je bilo gledati i bečko poluvrijeme u duelu Austrije i Srbije. Postali smo Luis Suarez iz ovih dana pred penziju.

Od 21. marta prošle godine, pa do dana današnjeg, odigrali su srpski fudbaleri četrnaest utakmica uz nastup na Еvropskom prvenstvu. Ostvarili su tri pobjede, šest remija i pet poraza.

Trener nisam, ali igre nema. Toliko mogu da vidim.

Zagovornik sam ideje da uspjeh ne dolazi preko noći i da svako zaslužuje vrijeme da pokaže šta zna ili ne zna.

Mister je dobio vrijeme.

Pokazao i jedno i drugo.

Čini mi se, na kraju, ovog drugog više nego prvog, ali ego je zajebana stvar.

Otupi čula, oslabi vid.

Ne primjeti čovjek znakove pored puta.

Lisabonska noć odavno je iza nas, a sve nakon toga-gore je od goreg.

Nije problem vratiti se na pravu stazu, ali...pukla je guma, mister.

Vrijeme je da se mijenja.