To često čujemo kao frazu i definitivno se može primijeniti na stanje kod nas, a tu prvenstveno mislim na ekonomsku sliku društva. Kada analiziramo standard, ali i očekivanja građana, treba sagledati malo širu sliku. 

Ako izuzmemo ekstremne komentare, jer će uvijek biti onih koji žele da pohvale neke pokazatelje (a da pri tome zanemare opšti ambijent), kao što će biti još više onih drugih, koji će uvijek da traže nešto što je loše u društvu (jer prosto su takvi po prirodi), pokušaću da se držim realnih i „srednjih“ aršina. 

Kako se orijentisati? 

Vrlo važno je pratiti opšti trend, odnosno pravac u kom se kreće privreda jedna i društvo u cjelini. Generalno, u analizama se najčešće vrše dvije vrste poređenja:

1. ili se porede države jedna s drugom, tj. međusobno, 

2. ili se ista država prati u različitim vremenskim periodima. 

U prvom slučaju nije sjajna slika ako se poredimo sa Еvropom, gdje smo i geografski smješteni, ali u drugom slučaju ima nade... govorim isključivo za Republiku Srpsku.

Daleko smo od standarda npr jedne Grčke ili Italije, pa i Hrvatske, tj. zemalja koje su nam blizu i u koje često idemo, a kamoli drugih, još razvijenih država Еvrope. To nije ni sporno, to je opšte poznata stvar. Zato i jesmo tu gdje smo. Po većini pokazatelja, BiH je, a s njom i Republika Srpska, u donjem dijelu Еvrope. Međutim, daleko smo od nekih bili i u mnogo bolje vrijeme, prije rata devedesetih, pa moramo zato imati realnija poređenja. U suprotnom, nerealna poređenja i sagledavanje svog statusa iz pogrešnog ugla samo su osnov za nezadovoljstvo. Neki će da kažu da je nekada Jugoslavija bila iznad većine zemalja Еvrope, što je tačno, ali kolike realno zasluge za to imaju Srbija (kao najveća u sistemu SFRJ), Hrvatska ili Slovenija. Da li je BiH bila lokomotiva te velike Jugoslavije? Naravno da nije! Možda jeste u umjesnosti, ali nije ni tu, tačnije samo u muzici i to isključivo pred raspad Jugoslavije. Budimo realni...

Drugi ugao posmatranja je mnogo bolji, optimističniji, jer je vidljiva „uzlazna putanja“, htio to neko da prizna ili ne. Dovoljno je uzeti zadnjih desetak godina, jer samo od 2014. godine do danas slušali o dužničkom ropstvu, o nemogućnosti isplata penzija ili plata uskoro i drugim lošim scenarijima, međutim to se nije dešavalo, na žalost onih koji to priželjkuju, a u BiH je značajan procenat takvih. Od navedene, 2014. godine imamo značajnu stabilnost svih pokazatelja, uz istovremeno jako turbulentan period i mnoge krize. Nabrojaću samo neke stvari koje su smetale na tom putu napretka:

- katastrofalne poplave na početku tog perioda što stvara lošu pretpostavku za dalji razvoj,

- u periodu 2014 – 2018. godine imali smo različite političke strukture iz Srpske u Vladi (koalicija oko SNSD) i u BiH (opozicija), što usporava mnoge procese tada u Republici Srpskoj, 

- blokada finansijskih sredstava od strane međunarodnih finansijskih institucija, što odgađa određene reformske procese,

- politizacija od strane nekih političara nesretnog smrtnog slučaja iz 2018. godine, što je uticalo na sve procese u tom trenutku, jer je kompletan fokus bio na tom

- korona koja nas prati od 2020. godine, sa ogromnim i zdravstvenim i drugim posljedicama

- energetska kriza iz 2022. godine, koju prati inflacija,

- velika previranja i globalne tenzije, što se odražava i na nas.

Bez obzira na te okolnosti, išli smo naprijed, imali solidne pokazatelje i napredak iz godine u godinu, ali je istovremeno raslo nezadovoljstvo ljudi. Loš narativ i ambijent koji se sa strane želi stvoriti o stanju u Srpskoj je više uticao na migracije, nego loša ekonomska situacija...! Е to je jedan veliki problem našeg društva danas. Šta je razlog tom nezadovoljstvu?

Opšte nezadovoljstvo... 

Prvenstveno „gledanje u tuđe dvorište“ nas čini manje srećnim. Te velike razlike u društvu su nešto što opterećuje mnoge. Osvrnuću se na SFRJ opet, jer je u njoj bilo manje odstupanje između bogatih i siromašnih, nego što je danas. Stariji to i bolje pamte. Isto tako, to vrijeme socijalizma je davno iza nas, jer ogromne razlike u bogatstvu su postale realnost, svih država, ne samo ovog regiona. Tako na primjer, danas bi u SAD trebala biti najveća prosječna mjesečna plata, jer tu imamo najviše milionera (i ne samo to – od 10 najbogatijih ljudi na svijetu je čak 9 iz SAD), ali to nije slučaj.

Upravo velike razlike u bogatstvu nerviraju ljude i čine ih nezadovoljnim. Objektivno, ako bi za trenutak zanemarili sve anomalije u društvu u kom živimo i eliminisali faktor „sreća“, nije ni realno da smo svi materijalno isti, a nije ni dobro! Neki su uložili više u svoje obrazovanje od drugih, neki su više vrijedni i uporni od drugih, neki su talentovaniji i imaju bolje predispozicije od drugih. Pa zašto bi bili jednaki? Pravo pitanje je da li svako od nas zaslužuje više od postignutog trenutno? Izuzeci postoje, kao u svemu, ali je mnogo više onih koji nerealno vide sebe i za svoje lošije rezultate krivce traže u drugima.

Nije sve crno - bijelo, naprotiv!

Na kraju, ako preskočimo tridesetak godina i zanemarimo i rat koji je unazadio društvo, pa teške 90-e, zatim tranziciju i reforme, dolazimo do ovog modernog doba, kada živimo u eri društvenih mreža, tj. nekom digitalnom svijetu. Statistika kaže da sada, ako bi uporedili sa vremenom od prije deceniju ili više, imamo mnogo bolje turističko kretanje (zimovanje/ljetovanje), zatim mnogo više se ulaže u zdravlje kroz novu i „zdravu“ ishranu ili rekreaciju. Ako krenemo da nabrajamo dalje, raste sklonost ka potrošnji, više je i registrovanih vozila... ali opet raste i nezadovoljstvo. Е sad, kakve to veze ima sa mrežama i digitalnom erom? Ima jer gledamo druge, nerealne, živote, pa i tako postajemo nezadovoljni sami sa sobom, a opet je pitanje da li mnogi od nas zaslužuju više i bolje!