Upravo svi oni koji će rado pričati o slobodama i demokratiji, nisu bili baš tako voljni pričati nakon vijesti o skandaloznim sankcijama SAD-a našoj medijskoj kući. Neki od njih su to i pozdravili, a mnogi prećutali, ne shvatajući da je baš jedan takav potez, posebno države koja za sebe kaže da je kolijevka demokratije, udar na slobodu i rad, ne samo ATV-a, već i svih drugih novinara, medijskih radnika, generalno medija, gdje god se oni nalazili.

Podsjećamo da je Ministarstvo finansija SAD-a, 5. januara ove godine, našu medijsku kuću stavilo na sramni spisak sankcionisanih, i to bez ikakvog smisla i ijednog dokaza, optužujući nas za niz neutemeljnih i besmislenih konstrukcija.

Za mnoge, vijest kao i bilo koja druga, vijest u moru drugih koja je brzo zaboravljena. A za nas – prkos, novi izazov, ali i potpuno drugačija svakodnevica usljed brojnih prepreka u radu i poslovanju, izazvanih samo jednom odlukom nekih koji, izgleda, slobodu medija tumače kako njima odgovara. Baš onih čiji interes i stavove ne zastupa naša medijska kuća, zaboravljajući da mi, a trebali bismo svi, odgovaramo isključivo našoj publici i zastupamo isključivo interese javnosti. Prisjetimo se kako je sve u vezi sa, sada već dugom, globalnom borbom, za slobodu medija počela? Grupa afričkih novinara potpisala je Windhoešku deklaraciju o zastupanju na svaki način nezavisnog i pluralističkog afričkog novinarstva iz '91. godine u gradu Windhoeku u Namibiji. Samo dvije godine kasnije, Ujedinjene nacije prihvatile su ovaj datum, 3. maj, kao dan kada se obilježava zaštita slobode medija, najviše tako što se ukazuje na važnost zaštite medijskih sloboda i borbe protiv svih oblika uticaja na medije. Ovaj dan je i sjećanje na novinare i sve medijske radnike koji su tragično izgubili život obavljajući svoje zadatke.

Baš taj dan, kada se posebno apeluje na javnost i institucije, 30 godina kasnije, jedan medij dočekuje Svjetski dan slobode medija pod sankcijama, i to čak ne ni države u kojoj posluje i relevantnih institucija, već države na sasvim drugom kraju svijeta.

Mi se i dalje pitamo zbog čega? Tokom prvih mjesec dana nakon sramne odluke i saopštenja, a sada je već pet mjeseci takva odluka dio naše svakodnevice i poslovanja, obratili smo se organizacijama i udruženjima novinara širom regiona i svijeta, u nadi da će neko od njih uvidjeti problematičnost odluke kao takve i dati nam jednu podršku više u borbi za istinu i slobodu. No dobili smo svega jedan povratni odgovor, a od pojedinih kolega i medijskih kuća, nažalost, apsolutno negativan stav koji glasno govori da je baš ta sloboda za koju se svi, navodno, zalažemo, o kojoj sanjamo i koju propagiramo, rezervisana samo za pojedine.

Ne zaboravimo i da je odgovor na pitanje naše novinarke američkom ambasadoru u BiH o komentaru na sankcije i na to zbog čega i dalje nemamo bar jedan e-mail State Departmenta bio – nema više pitanja. Ni nenajavljeni dolazak pripadnika Eufora u sjedište ATV u Banjaluci nije poruka podrške slobodnom radu medija. Naprotiv.

Svjedoci smo vremena u kojem je svakodnevno sve više pritisaka na medije i medijske radnike, rušenja slobode, nasilja nad novinarima i direktnih uticaja i nastojanja da mediji pričaju samo ono što jedna strana želi.

A da li mi želimo biti samo posmatrači?

U vremenu kada je jedan mediji u sred Evrope sankcionisan i kada su novinari na prvoj liniji teške borbe za tačno i nepristrasno izvještavanje, kada smo preplavljeni lažnim vijestima, pitamo se da li mi uopšte znamo šta znači ta sloboda o kojoj se, izgleda, govori samo jednom godišnje?

Mi od svoje borbe ne odustajemo i zato na ovaj dan, opet i iznova biramo slobodu i poručujemo – istina se ne može cenzurisati.