Utemeljen 1974. godine, Institut Vector dom je nekih od najsmrtonosnijih  virusa s kojima se čovječanstvo suočilo, uključujući ebolu i variolu, virus velikih boginja. Eksplozija se dogodila na petom spratu kompleksa Vector tokom popravka sobe za sanitarnu inspekciju, a jedan je radnik tom prilikom zadobio opekline trećeg stepena. Uslijed eksplozije je razbijeno i nekoliko prozora u zgradi, a požar se navodno proširio kroz ventilacijski sistem objekta, ali je kasnije ugašen. Ruske vlasti tvrde da se u prostoriji u kojoj se dogodila eksplozija nisu nalazile biološki opasne tvari. Gradonačelnik Koltsova dodatno je umirio javnost izjavom da se u laboratoriju, zbog tekućih sanacijskih radova, u tom trenutku nisu nalazili opasni patogeni. Ipak, ovaj nemili događaj pobudio je rasprave o sigurnosti čuvanja smrtonosnih virusa.

Je li nedavni požar prvi incident u Institutu Vector?

Nije. Jedan istraživač u Vectoru se 1988. godine slučajno zarazio smrtonosnim virusom Marburg (jedan od najsmrtonosnijih virusa koji je sličan eboli) te je umro. Nadalje, dvije godine kasnije drugi se istraživač također zarazio Marburgom, ali je preživio. Početkom maj 2004. godine iskusna ruska naučnica Antonina Presnjakova eksperimentirala je s virusom ebole te se nehotice ubola iglom. Nosila je uobičajenu zaštitnu odjeću, uključujući gumene rukavice, i odmah joj je pružena ljekarska pomoć, ali je ipak preminula dvije sedmice kasnije, o čemu je Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) obaviještena sa zakašnjenjem.

Događaju li se incidenti s virusima i na Zapadu?

Da, slična nesreća s virusom ebole dogodila se početkom 2004. godine u američkom vojnom laboratoriju u Fort Detricku, ali se, srećom, tamošnja naučnica nije zarazila smrtonosnom bolešću. Na glasovitom Univerzitetu Yale čak su se dvaput dogodili incidenti. Najprije je 1969. godine od hemoragijske groznice izazvane virusom Lassa preminuo laboratorijski pomoćnik Juan Roman. Zatim je u ljeto 1994. godine zloglasni virus Sabia, kojeg u Brazilu prenose glodavci, “pobjegao” iz laboratorija. Nesreća na Yaleu se dogodila u trenutku kad je iskusan istraživač, čije ime nikad nije otkriveno javnosti, razbio spremnik sa smrtonosnim virusom. Kako je odmah višestruko dezinficirao laboratorijske instrumente, nije nikoga obavijestio o nesreći, nego je otputovao u Boston. Nakon povratka na Yale shrvala ga je groznica pa se tako saznalo za nesreću. Prije nego što je smješten u bolnicu, neoprezni je naučnik zarazio još sedamdesetak osoba, ali su se sve izvukle bez većih problema. Poznat je i slučaj “bijega” virusa velikih boginja sa Sveučilišta Birmingham, kada se u rujnu 1978. godine slučajno zarazila medicinska fotografkinja Janet Parker, koja je zatim umrla. Parker je zarazila i majku, ali je ona preživjela.

Koji je potencijalno najopasniji virus u Institutu Vector?

Stručnjaci su posljednjih dana upozorili da je Vector, uz Centre za kontrolu bolesti (CDC) u Atlanti, jedino mjesto na svijetu gdje se uz najveće mjere opreza čuvaju uzorci virusa velikih boginja. Taj virus, o kojem postoje zapisi u Kini i Indiji još otprije 3000 godina, vijekova je sijao smrt odnoseći živote miliona ljudi. Virus velikih boginja, koji se s oboljele na zdravu osobu širi uglavnom kapljičnim putem, napada krvne žile u koži, ustima i grlu. Nekoliko dana prije izbijanja bolesti oboljeli se žale na jaku glavobolju, bol u mišićima i leđima te naglu vrućicu. U prošlosti je variola ubijala i do 60 odsto zaraženih odraslih osoba te 80 odsto zaražene djece.

Kako su konkvistadori uz velike boginje pokorili Novi svijet?

Velike su boginje u 16. vijeku bile moćno biološko oružje pomoću kojeg su konkvistadori pokorili carstva Azteka i Inka. U knjizi “Sva naša oružja” slavni antropolog Jared Diamond opisao je kako je Hernan Cortes, koji se 1519. godine iskrcao na obalu Meksika sa 600 Španaca, osvojio carstvo Azteka napučeno milijunima ljudi. Ono što je konkvistadorima dalo odlučujuću prednost bile su velike boginje čiji je virus stigao brodom zajedno sa zaraženom robom. Buknula je epidemija u kojoj je pomrla gotovo polovica aztečkoga stanovništva. Na sličan je način i Francisco Pizarro pokorio carstvo Inka, iskrcavši se 1531. godine na obalu Perua s vojskom od 168 ljudi. No, variola nije štedjela ni Evropljane, a početkom 18. vijeka velike su boginje bile najsmrtonosnija bolest na Starom kontinentu.

Kako je vakcinisanje iskorijenilo velike boginje?

Engleski seoski ljekar Edward Jenner krajem 18. vijeka zapazio je da žene koje su muzle krave i zarazile se tzv. kravljim boginjama poslije nisu obolijevale od velikih boginja. Taj koncept imunizacije 1796. godine prvi je put primijenio kod jednog dječaka i tako ga spasio od smrtonosnih velikih boginja. Jennerova metoda otvorila je put vakcinaciji koje je u 20. vijeku lansirala Svjetska zdravstvena organizacija (WHO). Zahvaljujući masovnim akcijama vakcinisanja u Trećem svijetu, velike su boginje naposljetku iskorijenjene 1979. godine. Posljednja epidemija velikih boginja zabilježena je 1972. godine na području Jugoslavije, kada se jedan hodočasnik iz Prizrena vratio s hadžiluka na Bliskom istoku, gdje se zarazio virusom. Zaraza se u Jugoslaviji proširila na 175 ljudi, od kojih je 35 umrlo.

Zašto se zauvijek ne unište uzorci virusa velikih boginja?

Rasprava o tome treba li uništiti preostalih nekoliko stotina uzoraka virusa velikih boginja vodi se već 25 godina. Posljednji put o toj se mogućnosti na najvišoj međunarodnoj razini raspravljalo 2011. godine, kada je WHO pozvao američku i rusku vladu da unište uzorke variole u Atlanti i Koltsovu. Protivnici održavanja opasnog virusa na životu upozoravaju da bi on mogao biti ukraden te dospjeti u ruke terorista. Naposljetku, i incidenti poput eksplozije plina u Vectoru otvaraju mogućnost da zloglasni virus pobjegne iz laboratorija. Kako se ljudi više ne vakcinišu protiv velikih boginja jer ih nema u prirodi, kada bi se taj virus ponovno pojavio u ljudskoj populaciji, ugrožene bi bile sve generacije rođene 1980-ih i kasnije. No, zagovornici očuvanja variole tvrde da se uništenjem preostalih zaliha opasnog virusa neće postići ništa jer su velike šanse da njegovi uzorci u tajnosti postoje još u nekim laboratorijima.

Nadalje, kako je genom variole poznat, naučnici raspolažu i s mogućnošću stvaranja sintetske verzije smrtonosnog virusa. Iako je WHO zabranio je stvaranje sintetičkog uzorka toga virusa, nije zabranjeno kreiranje srodnih virusa, pa su tako kanadski naučnici David Evans i Ryan Noyce sa Univerziteta Alberta 2018. godine stvorili virus konjskih boginja, variolina rođaka. Njihova je studija, objavljena u publikaciji PLOS ONE, bila predmet velikih kritika, no kanadski naučnici tvrde da njihov rad služi kao osnova za stvaranje bolje vakcine protiv velikih boginja. No, mnogi se ne slažu s njima te upozoravaju: ako je bilo moguće kreirati virus konjskih boginja, moguće je stvoriti i virus velikih boginja, upozoravaju naučnici.