Kina takođe zavisi od poluprovodnika proizvedenih u Tajvanu, ali i od druge visokotehnološke elektronike.

Sa ukupno 24 miliona stanovnika i BDP-om od oko 690 milijardi dolara, Tajvan je jedna od najbogatijih zemalja na svijetu. U pogledu BDP po glavi stanovnika, ekonomski je razvijenija od nekih članica EU poput Španije, Slovenije i Češke.

Daleko je razvijenija od susjedne Narodne Republike Kine, pod vlašću Komunističke partije Kine, sa BDP-om po glavi stanovnika od približno 28 hiljada dolara u poređenju sa 12,5 hiljada dolara komunističke Kine. Iako dvije zemlje ne priznaju jedna drugoj pravo na postojanje, trgovina između njih cvjeta. N. R. Kina je glavni spoljnotrgovinski partner Tajvana.

Početkom 60-ih godina prošlog vijeka počeo je brz razvoj četiri istočnoazijske države, koje su postale poznate kao Azijski tigrovi. To su Singapur, Hong Kong, Južna Koreja i Tajvan. Sličan koncept razvoja koji su koristili azijski tigrovi kasnije je kopirala i Kina, koja je krajem 80-ih shvatila da ne može napredovati bez liberalizacije, privatizacije, slobodne međunarodne trgovine i deregulacije.

Početak ekonomskog procvata Tajvana bila je zemljišna reforma, sprovedena 50-ih i ranih 60-ih godina. Samo planiranje reformi preuzela je "Kinesko-američka zajednička komisija za ruralnu obnovu", institucija koja je osnovana 1948. godine na teritoriji "kopnene" Kine, u okviru američkog programa pomoći Kini. Ali, nakon što su komunisti došli na vlast, preselila se na Tajvan.

Sistem koji su Japanci uspostavili na Tajvanu u Drugom svjetskom ratu bio je izuzetno eksploatatorski. Čak 50 odsto stanovništva bili su poljoprivrednici, od čega 70 odsto zakupci zemlje. Stanodavci su zakupcima naplaćivali u prosjeku preko 50 odsto godišnje žetve, u nekim slučajevima i do 70 odsto. Istovremeno, dogovori su bili usmeni, bez pismenih dokumenata.

Vlasnici zemljišta, kao viša klasa, gotovo uvijek su dobijali sporove. Prava svojine su bila rudimentarna, arhaična i nesigurna. Dosta zemlje je bilo i u državnom vlasništvu. Godine 1949. zakupnina je bila ograničena na 37,5 odsto žetve, državno poljoprivredno zemljište je rasprodato ili dato u zakup. Država je prenijela zemlju sa zemljoposjednika na zakupce, koji su je obrađivali u zamjenu za nadoknadu, čiji su dio bili udio u državnim preduzećima.

Reforma zemlje

Tajvan je shvatio da je ljudski kapital veoma važan za razvoj i započeo je proces obrazovanja stanovništva i ulaganja u znanje.

Obavezno osnovno obrazovanje podignuto je sa šest na devetogodišnje, nastavni plan i program srednjih škola je više strukovno orijentisan, a univerzitetski program je promijenjen tako da se akcenat stavlja na naučne i tehničke predmete.

Visoko obrazovanje je brzo raslo, više kroz privatno nego javno, kako ne bi stvaralo preveliko opterećenje za državni budžet. Do 1985. dvije trećine visokoškolskih ustanova na Tajvanu bile su privatne. Godine 1950. bilo je 8 visokoškolskih ustanova, od kojih je 1 privatna. Do 1968. godine, od ukupno 85 visokoškolskih ustanova, 55 je bilo privatnih.

Tradicionalno, daleko veći naglasak je stavljen na prirodne nauke i tehnologiju nego na društvene nauke i umjetnost. Prema podacima Ministarstva prosvjete, 1981. godine diplomiralo je 24 magistara prava, 587 magistara "industrijskih tehnologija", 18 magistara umjetnosti, 275 magistara računarstva 1982. godine. U 2020. godini bilo je 2.628 magistara umjetnosti, 15.056 magistara "industrijskih tehnologija", 1.249 magistara prava i 9.984 magistara računarstva.

Na Tajvanu je postojao specifičan odnos između države i privatnog sektora, u kojem je država politikama podržavala investicije u privatni sektor, izvoz i ulaganje u tehnologiju. Ipak, učešće državnih rashoda u BDP Tajvana je manje od 20 odsto, dok je u većini zemalja članica EU između 40 i 50 odsto, u SAD 30 odsto i u Kini 25 odsto.

Vremenom je Tajvan postao ekonomija zasnovana na izvozu visokotehnoloških proizvoda, posebno elektronike. Posebno visok nivo specijalizacije postignut je u 21. vijeku u proizvodnji mikročipova, gdje je Tajvan svjetski lider. Danas mikročipovi čine više od 33 odsto izvoza, dok je 2010. godine učešće u izvozu bilo 20 odsto, a 2000. nešto više od 10 odsto. Najveći dio ovog izvoza je namijenjen Kini i Hong Kongu, čak više od 50 odsto.

Razvio se poseban odnos međuzavisnosti, u kojem je kineska tehnološka industrija zavisna od mikročipova iz Tajvana, a tajvanska industrija mikročipova zavisi od izvoza u Kinu, piše hrvatski "Index".

Najveća kompanija za proizvodnju mikročipova je TSMC, čija lista klijenata uključuje Apple, Nvidia, AMD i Intel. Zapošljava 65.000 zaposlenih, ostvaruje prihod od 57 milijardi dolara, a o njegovoj veličini još više govori činjenica da ukupno troši više energije od glavnog grada Tajpeja.

Procjenjuje se da je Kina 2020. godine potrošila više na uvoz mikročipova nego na naftu, uglavnom sa Tajvana. Impresivno za zemlju od 24 miliona ljudi da je stvorila zavisnost zemlje od 1,4 milijarde ljudi od svojih proizvoda.

Mikročipovi su sveprisutni dio proizvodnje automobila, računara, mobilnih telefona i drugih elektronskih proizvoda. Zbog mikročipova, Tajvan je relativno dobro preživio dvije godine pandemije, jer je na svjetskom tržištu vladala nestašica, zbog čega su, na primjer, pojedini proizvođači automobila morali da smanje proizvodnju. Čak i 2020. BDP je porastao za 3,3 odsto, više nego u Kini.

Tržište mikročipova je zapravo prilično specijalizovano i raspršeno po cijelom svijetu. Uglavnom su kompanije specijalizovane za jedan segment cjelokupnog procesa razvoja i proizvodnje. Dio razloga za ovo, osim činjenice da specijalizacija znači veću efikasnost, jeste i to što je tržište mikročipova veoma nestabilno.

Nije neobično da se prihodi povećaju za 50 odsto za samo nekoliko godina, da bi se u istom periodu smanjili za 50 odsto. Zbog toga se cijeli proces diverzifikovao i zato što su to tako složeni proizvodi da malo oblasti u svijetu može da nađe dovoljno kvalifikovanih radnika.

Ključna zemlja u svjetskoj industriji

Osnovna sirovina za proizvodnju mikročipova je silicijum, a glavni proizvođač je Kina. Ovo je još jedan element međuzavisnosti industrija Tajvana i Sjeverne Kine.

Elektronska industrija u Sjevernoj Kini zavisi od mikročipova iz Tajvana, ali proizvodnja čipova na Tajvanu zavisi od silicijuma iz Kine. Postoje tri vrste kompanija koje proizvode mikročipove. Prvi tip su kompanije koje dizajniraju i proizvode čipove, kao što su Intel i Samsung.

Drugi tip su kompanije koje samo dizajniraju čipove i prebacuju proizvodnju drugim kompanijama. Taj poslovni model koriste Nvidia i AMD.

Treći tip su kompanije koje proizvode samo čipove, poput TSMC-a sa Tajvana. To je proizvodnja, a ne dizajn čipova, gdje je Tajvan svjetski lider. Ali sama proizvodnja je visokotehnološka aktivnost, veoma komplikovana, detaljna i sa vrlo malo prostora za greške. Proizvodnja se odvija u potpuno sterilnim prostorima, jer je samo nekoliko zrna prašine dovoljno da kontaminira čitave proizvodne serije.

Iako je udio SAD samo deset odsto u svjetskoj proizvodnji mikročipova, ona je lider u dizajnu. Tajvan je svjetski lider u proizvodnji, iako posljednjih godina sve više pokušava da proširi svoj udio u dizajnu mikročipova, slično kao što Kina pokušava da proširi svoj udio u proizvodnji.

U tom procesu i EU ima svoju "nišu". Kompanija iz Holandije ASML ima najveći udio u proizvodnji mašina i tehnologije koja se koristi za proizvodnju mikročipova. Sjedište mu je u Holandiji, ima više od 30 hiljada zaposlenih, a tržišna kapitalizacija mu je 37. po veličini u svijetu. Godine 2005. držao je manje od 40 odsto tržišta, a danas više od 60 odsto.

Osnova privrede - pametni ljudi

Tajvan se ekonomski uzdigao iz potpunog siromaštva kroz decenije pametne politike. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, bogatstvo Tajvana bilo je uporedivo sa bogatstvom subsaharskih afričkih zemalja. Nizom reformi, posebno sa akcentom na obrazovanje, dostigla je status visokorazvijene zemlje.

Iako sa nešto većim brojem stanovnika od Šri Lanke, ostrvske države koja prolazi kroz društvenu i ekonomsku dezintegraciju, danas je neizostavni faktor u svjetskom lancu proizvodnje automobila, računara, mobilnih telefona i drugih elektronskih uređaja.

Bez ikakvih posebnih prirodnih sirovina, bez ikakvih geografskih komparativnih prednosti. Samo korišćenjem znanja i ljudskog kapitala. Toliko je ključno da je neprijateljskog susjeda i najveću državu na svijetu učinilo zavisnom od njega.