Legendarnom njemačkom kancelaru Helmutu Šmitu pripisuje se izreka: "Ko ima vizije, taj bi trebalo da ode psihijatru". Ta izjava dobro bi pristajala i njegovoj nasljednici Angeli Merkel, koja je tokom svojih 16 godina na mjestu predsjednice vlade vrlo rijetko govorila o vizijama i vizionarskim političkim planovima. Radije je sagledavala probleme i pokušavala dokučiti kako ih u najkraće vrijeme i s najmanje problema riješiti.

Za to svakako ima da zahvali svom sjevernjačkom temperamentu i činjenici da  kao naučnica iz područja prirodnih nauka problemima pristupa trezveno i pragmatično. Ali, sa druge strane, to možda leži i u činjenici da je Merkel tokom ovih 16 godina, kako primjećuju njemački politički kolumnisti, više reagovala nego što je vladala (reagiren statt regieren).

Kancelarka za konstantne krize

Angela Merkel, rođena Hamburžanka kao i Šmit, zemlju nije trebalo da vodi kroz hladnoratovsko razdoblje kao njen prethodnik, ali njena vladavina je bila obilježena konstantnim krizama. Globalna finansijska kriza, evro kriza, izbjeglička kriza, transatlantska  (odn. "Tramp kriza") i na kraju pandemijska kriza: kroz sva ova razdoblja Angela Merkel je zemlju vodila kroz sigurne vode. Zahvaljujući njenim promišljenim potezima Njemačka je iz svih ovih zahtjevnih situacija izlazila samo s "lakšim modricama i povredama".

Ali jedna kriza, ona izbjeglička, ipak je promijenila zemlju do korijena i to je, što vrijeme više odmiče, sve očitije. Dolazak preko milion izbjeglica izazvao je turbulencije u društvu koje su pomogle desno-populističkoj Alternativi za Njemačku (AfD), koja je 2015. već bila na samrtnoj postelji, da oživi i 2017. uđe u Bundestag. Time je Njemačka postala jedna od zemalja s ekstremnom desnicom u parlamentu. Noćna mora demokrata u Njemačkoj postala je stvarnost.

Koliko je izbjeglička kriza podijelila Njemačku pokazuje i aktuelni odnos prema pandemiji: dijelovi zemlje gdje AfD uživa popularnost (uglavnom na istoku) su i dijelovi gdje se građani ne žele vakcinisati i u kojima protestuju tražeći za Merkel i njenu vladu zatvor ili vješala. Na protestima protiv pandemijskih mjera isti je ton kao i na tadašnjim protestima protiv izbjeglica: "Merkel je izdajica kojoj vlastiti narod ne znači ništa". Ali uprkos tome Merkel bi, da se kandidovala na jesenskim izborima, sigurno opet postala kancelarka.

Garancija za uspjeh

Nijemci ne vole nagle promjene i zato su, da ne bi doživljavali veliki šok, izabrali dosadašnjeg zamjenika Angele Merkel, socijaldemokratskog vicekancelara Olafa Šolca, koji je za mnoge, uprkos drugim stranačkim bojama, garancija kontinuiteta.

Da je dosadašnji uspjeh demohrišćanske Unije CDU/CSU počivao velikim dijelom na popularnosti Angele Merkel, pokazuje i smjer kojim je krenula njena Hrišćansko-demokratska unija (CDU) kada je ona sišla sa kormila koje je preuzela prije dvadesetak godina.

Nakon što je na izborima CDU, s kancelarskim kandidatom i predsjednikom Arminom Lašetom, pretrpjela najgori poraz u istoriji, krenula je borba za predsjedničko mjesto. U njoj bi pobjedu mogao odnijeti ultrakonzervativni Fridrih Merc, jedan od najžešćih protivnika Merkelove, spas za one koji misle da je stranka pod njenim vođstvom otišla previše ulijevo. To su isti oni koji su se oštro protivili njenoj odluci o prihvatu preko milion izbjeglica i koji će sada definitivno vratiti CDU na raniji konzervativni pravac. Stranka bi se tako opet mogla naći tamo gdje ju je Helmut Kol, nakon izgubljenih izbora i sramotne afere sa stranačkim donacijama, i ostavio prije Merkel.

Godine koje su promijenile zemlju

Uprkos tome, 16 godina kancelarke, koja je tek pred kraj mandata, pomalo oklijevajući, priznala da se smatra feministicom, ostavilo je traga u političkoj kulturi zemlje, koja je do njenog dolaska na vlast bila patrijarhalna država s jakom zapadnonjemačkom tradicionalnom podjelom uloga po polovima.

Za mnoge Nijemce bila je ogromno osvježenje nakon više od dvije decenije vladavine alfa-mužjaka poput Helmuta Kola i Gerharda Šredera. Obojici se baš ne pripisuju epiteti kancelara intelektualaca i tokom vladavine Kola (1982-1998) i Šredera (1998-2005) mnogi su se sa sjetom prisjećali vladavine njihovog prethodnika, socijaldemokrate Helmuta Šmita, čije je manire i politički stil Merkel djelimično vratila u političku svakodnevicu.

Na spoljnopolitičkom planu Merkel je u medijima nekih evropskih zemalja (Poljska, Grčka) na naslovnicama prikazana u nacističkoj odori, ali istovremeno brojni drugi mediji nekoliko puta su je proglašavali najmoćnijom ženom i predvodnicom slobodnog svijeta.

Vagala je svaku riječ

Te krajnosti su posebno došle do izražaja po dolasku Donalda Trampa na vlast, kada se mnogima Merkel činila kao jedina osoba koja se može suprotstaviti haosu iz Vašingtona. I na spoljnopolitičkom planu vagala je svaku riječ, svjesna činjenice da njemačka premijerka ne može govoriti otvoreno kao njeni zapadnoevropski partneri, poput holandskog premijera Marka Rutea koji je Poljskoj poručio da se "nosi iz EU-a" ako joj EU ne odgovara.

I poseban odnos prema saradnicima izdvaja Merkel od njenih prethodnika. "Ona nikad ne bi nazvala vikendom, osim ako se zaista ne bi radilo o nečemu što ni u kom slučaju ne može čekati do ponedjeljka", svjedoči Eva Kristijansen, koja uz Beate Bauman spada u najuži krug njenih saradnika.

Vješto preuzimanje tema od ljevice

Njena politika zaštite klime mnogima je do dan-danas velika nepoznanica. Jedan od prvih poteza njena drugog kabineta, demohrišćansko-liberalne vlade 2009, bio je najava duže aktivnosti nuklearki u odnosu na ranije stajalište socijaldemokratsko-zelene vlade na prelazu stoljeća. Ali onda se dogodila Fukušima i Angela Merkel je naglo promijenila mišljenje. Uz veliki otpor tzv. privrednog krila Unije, ali i nekadašnjeg socijaldemokratskog koalicionog partnera, ubrzala je izlazak Njemačke iz porodice zemalja s nuklearnom energijom.

Međutim, mlada generacija boraca za okolinu Merkel ne doživljava kao ikonu u borbi protiv klimatskih promjena. Naprotiv, mnogi bivšoj njemačkoj ministarki zaštite okoline predbacuju popustljivost energetskom lobiju i odustajanje od vlastiti klimatskih ciljeva.

Ali Merkel i njen tim i ovdje su se pokazali kao uspješni PR stratezi. Prisvajanje zasluga za spas klime (iako se stranke poput Zelenih za to već bore decenijama), kao i pripisivanje nekih uspjeha u socijalnoj politici, poput uvođenja opšte minimalne satnice (za što su se socijaldemokrate borile decenijama), smatra se jednim od najuspješnijih spinova u karijeri demohrišćanske kancelarke, prenosi "Index.hr".