Lider gulenističkog pokreta i "državni neprijatelj broj jedan" u Turskoj, Fetulah Gulen, preminuo je u osamdeset trećoj godini u svom domu u Pensilvaniji, u SAD.
Tajnoviti turski imam i politički protivnik turskog predsjednika Redžepa Tajipa Еrdogana posljednjih godina je postao jedan od najpoznatijih, ali i najkontroverznijih ličnosti u Turskoj. Dok ga jedni smatraju za vodećeg zastupnika "umjerenog islama" i pobornika međuverskog dijaloga, drugi ga optužuju za politički oportunizam, veze sa američkom obavještajnim službama i pokušaje destabilizacije jedne od najznačajnijih muslimanskih zemalja, piše RT Balkan.
Gulen, koji je rođen 1941. u religioznoj porodici u gradiću Pasinler, na istoku Turske, više od pet decenija je vodio jedan od najuticajnijih, ali i najkontroverznijih pokreta u islamskom svijetu, koju su u Turskoj optuživali da funkcioniše kao "država u državi".
Ko su gulenisti?
Gulen je početkom 1970-ih godina došao na čelo pokreta Hizmet, za koji se procjenjuje da je brojao nekoliko miliona članova i koji je uskoro postao poznat kao Gulenov pokret. Gulen je u prvi mah živio u Izmiru, da bi se 1999. godine preselio u SAD, u jedan manji gradić u ruralnoj Pensilvaniji, odakle je nastavio da jača svoj uticaj ne samo u Turskoj, već i u drugim dijelovima svijeta.
Hizmet je, makar zvanično, bio fokusiran na obrazovanje, a tokom godina su uspostavili razgranatu mrežu od više stotina škola širom svijeta. Na svom vrhuncu, pokret gulenista je upravljao sa više od 1.000 škola širom svijeta, u kojima se obrazovalo više miliona đaka. Ta organizacija je imala i sopstvene medije, humanitarne fondacije i stručne organizacije, a zbog svoje tajnovitosti često je nazivana i kultom.
Gulenisti su ubrzo postali miljenici zapadnih elita, koje su u njima vidjele promotere "umjerenog islama", koji je spajao tradicionalno i moderno, kao i međuverskog dijaloga. Gulen se u više navrata sastajao sa uticajnim vjerskim liderima poput pape Jovana Pavla Drugog, vaseljenskog patrijarha Vartolomeja, ali i sa jevrejskim vjerskim vođama.
Propagiranje "umjerenog islama" i generalno prozapadna orijentacija gulenista postala je posebno izražena u periodu nakon terorističkih napada u Njujorku 11. septembra 2001. i "rata protiv terorizma" koji je ubrzo nakon toga objavio američki predsjednik Džordž Buš Mlađi, kada je djelovalo kao da je Amerika u ratu sa čitavim islamskim svijetom.
Gulen i Еrdogan: Od saradnika do neprijatelja
Gulen i Еrdogan su u prvi mah bili saradnici. Dolazak Еrdoganove AK partije na vlast 2002. označio je kraj višedecenijskog kemalističkog konsenzusa, tokom kog su sljedbenici prvog turskog predsjednika Mustafe Kemala Ataturka, u saradnji sa vojskom, spriječavali religiozne islamističke partije da dođu na vlast u Ankari - često korišćenjem nasilja.
Tokom prvih desetak godina vlasti AK partije, gulenisti su odigrali važnu ulogu u Еrdoganovim reformama, koje su pojedini posmatrači nazvali "konzervativnom revolucijom". Međutim, nesuglasice u odnosima Gulena i Еrdogana počele su da isplivavaju krajem prve decenije 21. vijeka.
Jedna od tačaka razdora bila je Еrdoganova politika prema Izraelu. Turski lider je 2010. godine prekinuo diplomatske odnose sa jevrejskom državom, nakon što su izraelske snage napale brod jedne turske humanitarne organizacije koja je nosila pomoć u Pojas Gaze, a tom prilikom je ubijeno devet aktivista. Gulen je javno kritikovao aktiviste koje su pokušali da probiju izraelsku blokadu, ali i Еrdoganovu antiizraelsku retoriku.
Odnose dvije strane pokvarila je i afera Еrgenekon. Riječ o navodnoj tajnoj organizaciji ekstremista iz turske "duboke države" koji su planirali da sruše Еrdogana i ograniče uticaj njegove partije, ali i Gulenovog pokreta.
Međutim, uskoro je postalo jasno da gulenisti koriste prijetnju od potencijalnog državnog udara kako bi se obračunali sa sopstvenim političkim protivnicima, što je naišlo na neodobravanje Еrdogana i njegovih saveznika. Na udaru gulenista našao se i Hakan Fidan, Еrdoganov bliski saradnik i tadašnji šef turske obavještajne službe (danas ministar spoljnih poslova).
Raskol je postao izvjestan nakon protesta protiv Еrdogana u parku Gezi u Istanbulu 2013. Iako gulenisti nisu otvoreno podržali demonstrante, Gulen je počeo da kritikuje Еrdogana zbog navodnog autoritarizma i da poziva na saradnju sa liberalnim i prozapadnim strujama u turskom društvu. Nakon što je Еrdogan počeo da vodi sve nezavisniju - a na momente i otvoreno antizapadnu - spoljnu politiku, odnosi turskih vlasti i gulenista su nastavili da se pogoršavaju
Konačni raskol: Pokušaj puča u julu 2016. godine
Konačni rasplet u odnosima Еrdogana i Gulena dogodio se u julu 2016. godine, kada je dio turskih oružanih snaga pokušao da izvrši državni udar i svrgne predsjednika Еrdogana.
Turske obavještajne agencije su, ipak, uspjele da dođu do saznanja o predstojećem puču prije njegovog početka, navodno uz pomoć svojih ruskih kolega. Nasilna promena vlasti je spriječena, a organizatori puča ubrzo su uhapšeni. Tokom okršaja pučista i pristalica vlade poginulo je oko 300 ljudi, dok je njih oko 2.100 povrijeđeno.
Turski predsjednik je optužio Gulena i njegove pristalice da stoje iza pokušaja državnog udara, a od SAD je tražio da ga uhapse i predaju turskim vlastima. Amerikanci su to odbili, tvrdeći da turska strana nije iznijela adekvatne dokaze.
Nespremnost američke strane na saradnju dovela je do zaoštravanja tursko-američkih odnosa, ali i do sumnji da upravo Vašington stoji iza pokušaja svrgavanja Еrdogana. Prema navodima turskih medija, akcije pučista koordinisane su iz NATO baze u Indžirliku u Turskoj, a samom akcijom je, prema informacijama koje je prenio list "Jeni safak", neposredno rukovodio penzionisani američki general Džon Kembel.
Prema navodima koje je iznio kanadski tink-tenk Centar za istraživanje globalizacije, Gulen i njegov pokret su decenijama sarađivali sa CIA, a "kontakt" im je bio nekadašnji agent te američke agencije Grejem Fuler. Turske vlasti optužuju Fulera za umiješanost u pokušaj puča iz 2016, a protiv njega je u toj zemlji podignuta optužnica.
Gulenov pokret je neposredno prije neuspelog puča proglašen za "ekstremističku organizaciju" i "paradržavnu strukturu" u Turskoj, a kasnije je isti status dobio i u Pakistanu, ali i nekolicini regionalnih međunarodnih organizacija. Škole povezane sa Gulenom zatvorene su u Turskoj, ali i značajnom broju drugih država.
Sam Gulen je do kraja života negirao da je umiješan u pokušaj puča, koji je javno osudio.