Kada se pojavio na izborima 2017, razorio je francuski partijski sistem. Ali će u drugi mandat krenuti kao prilično neomiljen predsjednik.

Neki kažu da je odlučujuć bio televizijski duel, nakon kojeg je Makron odjahao ka drugoj pobjedi. Ona je ubjedljivija nego što se očekivalo, predsjednik je u drugom krugu uzeo 58,5 odsto glasova naspram 41,5 izazivačice Marin le Pen. To za Makrona znači još pet godina u Jelisejskoj palati.

Atmosfera je ipak drukčija nego u maju 2017. kada je Makron sa svitom trijumfalno ušao u dvorište Luvra, kako bi proslavio pobjedu. Ta večernja scena mogla je biti istorijska: mladi čovjek koji će reformisati Francusku, a došao je skoro niotkuda.

Makron je djelovao skoro kao proviđenje nakon smušenog prethodnika Fransoe Olanda. Elegantan i elokventan, proglašavan je za nadu čitave Evrope.

Uspon je doduše bio tipično francuski. Potomak ugledne ljekarske porodice sa sjevera, studirao je na Sorboni i elitnoj Nacionalnoj visokoj školi za upravu (ENA), koja štanca političku i ekonomsku elitu.

Radio je u finansijskoj upravi zemlje, da bi se obogatio od 2008, kada je postao investicioni bankar. Vratio se državnoj službi gdje je baš kod Olanda postao ministar ekonomije 2014. godine. Samo godinu dana kasnije napustio je Socijaliste i zasnovao sopstveni pokret.

Na ruševinama tradicionalnih partija

U korenu uspeha je jedno političko oceubistvo – Makron je praktično pokopao svog mentora Olanda. Ali i jedan za Makrona srećan slučaj – pred izbore je isplivala afera koja je uništila konzervativnog kandidata Fransou Fijona. Makron je iskoristio zicer.

Neki vjeruju da auru drukčijeg Makron uživa i jer je u braku sa 25 godina starijom Brigite, svojom nekadašnjom nastavnicom. Ona važi za tihu savjetnicu svog supruga.

Po dolasku na vlast, Makron je stajao na ruševinama tradicionalnih francuskih partija. Zaposjeo je centar političkog spektra, maltene bez ikakve ideologije. Zavisno od situacije, obraćao se malo ljevici, malo desnici, ali je najviše ostavljao utisak da ne zna kuda će.

Doduše, nije da nema vizije. U čuvenom govoru na Sorboni je pričao da Evropa mora biti autonomna, ekonomski, politički i vojno. Ta poruka je u Berlinu naišla na ćutanje. Danas u Briselu važi za mejnstrim, pogotovo od ruskog napada na Ukrajinu.

Na domaćem terenu je pak Makron brzo naišao na tvrdo. U zimu 2018. su protesti Žutih prsluka zaustavili njegov plan da dodatno oporezuje dizel, ali su žestoki protesti doveli u pitanje moć predsjednika. Htio je, pa odustajao od liberalnih rezova: ugađanja privredi, reforme penzionog sistema… Zbog svog načina prozvan je „predsjednikom bogatih“.

Zovu ga Jupiter

Jedva se socijalni mir vratio, a došla je korona. Prvo nije sve išlo najbolje u Francuskoj, ali onda je Makron istjerao svoje – stepen vakcinacije je visok, bolnice nisu bile preopterećene, državni programi pomoći su sprečili ekonomski kolaps. Francuska je ukupno prošla bolje od sujseda.

Rat u Ukrajini donio je nove nesigurnosti i rast cijena. Većinu birača sada užasava mogućnost da troškovi života odu dođavola. Na tren su u drugi plan pale teme poput islama i useljavanja, koje su bacale varnice na političkoj sceni posljednjih godina.

Ako su bivše predsjednike Olanda i Sakrozija pratile sprdnja i podsmijeh, Makron je prvi koji se sudara sa toliko otvorene mržnje. Nadenuli su mu nadimak Jupiter, jer ga vide kao arogantnog tehnokratu.

Istoričar Pjer Rosanvalon misli da to ima manje veze sa politikom, a više sa karakterom: „On predstavlja nešto što izaziva duboko odbijanje. Prati ga imidž da je distanciran i prezriv prema drugima.“ Kaže, Makron ponekad kao da nije prizemljen, a i rastao je odvojen od svakodnevice većine Francuza.

To je otežalo njegov put do drugog mandata, ali je opet prevagnulo to što većina Francuza nije htela desničarku Lepen u trenutku velike svetske krize. Njen ipak jak rezultat pokazuje da će prilično neomiljeni Makron upravljati podijeljenom zemljom još pet godina. Prema francuskom Ustavu, dozvoljena su najviše dva predsjednička mandata zaredom, piše Dojče Vele.