Kakva je trenutna situacija po pitanju vojne operacije Rusije u Ukrajini?

"To je, naravno, pitanje za naše vojnike koji su direktno tamo, sprovode operaciju. Ali u cjelosti, rečeno na našem zajedničkom jeziku, mi to zovemo oružanim dejstvima. Situacija se tamo razvija svakodnevno, a ponekad se i nekoliko puta dnevno održavaju brifinzi mog kolege Igora Konašenkova koji detaljno izvještava o promjenama, o situaciji na terenu, o svim detaljima, borbama koje traju, o otvaranju humanitarnih koridora i tako dalje, razmjene zarobljenika.

Svakodnevno, bukvalno, u jako čestom režimu dolaze informacije. Ako se govori o političkom smislu, kao što znate, Ukrajina se, uostalom kao i uvijek, ponijela tako da je zamolila za pregovarački proces, za pregovore molivši za njih, zatim je počela da se ponaša poprilično čudno za države koje ne razumiju kako se obično ponaša kijevski režim. Mi smo to savršeno dobro znali, tj. oni na sve načine koče, obmanjuju, izmišljaju izgovore da se pregovori ne održe, da se ne odvijaju po zamišljenom planu, a onako kako je radio sve ove godine sa Minskim sporazumima, postavljajući svoje uslove, ali zapravo je sve jasno. Zato smo mi odgovorili na poziv kijevskog režima koji je formulisan upravo kao molba, formirana je i pregovaračka grupa, poslata je, ali uzimajući u obzir da oni na sve načine blokiraju te pregovore u stvarnosti imamo to što imamo. To je upravo kratki presjek situacije.

Stvar je u tome da su ukrajinska strana i kijevski režim sve ovo vrijeme izmišljali svakakve prijedloge, kako bi ih prekinuli. Naprimjer, slali su pregovaračku grupu na dogovoreno mjesto, iako je sve blizu, tu je sve bilo odblokirano kako bi transport delegacije prošao, danima su mijenjali maršrute, zahtijevali da se promijeni mjesto održavanja pregovora. Insistirali su na tome da se pregovara čas u ovoj, čas u onoj zemlji i tako dalje. Na sve načine su kočili. To je iznenađenje ili je moglo biti iznenađenje samo za one koji nisu pratili situaciju u toku ovih osam godina.

Osam godina smo živjeli u takvom režimu. Osam godina, kao što znate, sedam tačnije, Rusija je inicirala prvi paket Minskih sporazuma. Zatim, kada su zapadne države, evropske države, među njima Francuska i Njemačka, u tome vidjele izlaz iz situacije, svjetlo na kraju tunela i kada je situacija tamo počela da dostiže svoj vrhunac, oni su se priključili, formirali su Normandijsku četvorku i počeli da rade na održavanju pregovora, među kojima je bio i Minski paket, Minski sporazumi, drugi, ne prvi, koji su postali osnovni dokument koje je Kijev morao da ispuni.

Sa jedne strane, Minski sporazume bi ispunio kijevski režim, a sa druge Donjeck i Lugansk, DNR i LNR. A Normandijska četvorka je bila dužna da djeluje tako da politički motiviše svaku od tih strana na koju mogu više da utiču. To jeste, Njemačka i Francuska, možemo reći, uzele su na sebe zadatak i obećale da će motivisati kijevski režim na ispunjavanje sporazuma. Rusija je radila sa DNR-om i LNR-om. Takođe, formiran je još jedan, važniji, faktor u cijeloj toj složenoj političkoj situataciji, u vidu kontaktne grupe, pomoću koje je morao da se održava direktan dijalog između kijevskog režima, DNR i LNR.

Ali, kao što vi vjerovatno znate, a znam da vi pratite i da ste u toku sa onim što se događalo, za razliku od većine novinara, sa svakom godinom, poslije toga nakon što je to sve postignuto 2015., sa svakom godinom, nažalost, nisu doprinosili mirnom političkom funkcionisanju, već obrnuto, pogoršavali su situaciju.

Zašto­? Zato što sa svoje strane kijevski režim, ni za vrijeme Porošenka, niti Zelenskog, nije ispunio preuzete obaveze. Oni su na sebe preuzeli, u toku razrade Minskih sporazuma, obaveze koje idu korak po korak, po tačkama, utvrđen je redoslijed tačaka za realizaciju tog dokumenta. Hoću da kažem nekoliko riječi za one koji nisu u toku dešavanja, šta su to uopšte Minski sporazumi. Mnogo smo čuli i od Zelenskog i njegovog takozvanog kabineta, od američkih političara da su se Minski sporazumi sklapali u 2015. godini, a nakon toga su izgubili na aktuelnosti, pojavili su se novi formati. Naravno da ne.

Stvar je u tome da su se Minski sporazumi razrađivali 2015. godine, ali sadrže sve položaje koji nisu izgubili svoju aktualnost, zato što su pružali realan rasplet, polazeći od razumijevanja situacije u Ukrajini i poznavanja istorije, kulture, tradicije i posebnosti političkog uređenja te zemlje. Minski sporazumi su imali glavnu kompenentu, ključnu, koju zapadni novinari nisu donosili do širokih masa. Taj ključni momenat se sastoji u direktnom kontaktu kijevskog režima, sa jedne strane, i DNR i LNR sa druge strane. Tj. Rusija je doprinosila i radila sve što je moguće da se za osam godina strane počnu zbližavati jedna sa drugom. To je najvažnije.

Ako uzemete moje brifinge u zadnjih osam godina, koji su se održavali u Ministarstvu spoljnih poslova iza mojih leđa, vidjećete da sam svake sedmice govorila o tome da je neophodan direktan kontakt, dijalog strana, da treba raditi na detaljnom praćenju onih koraka i događaja koji će dovesti strane do suživota. Koliko smo samo godina govorili i izgovarali riječ reintegracija. Nikada nismo govorili o tome da Donjeck, Lugansk treba da se otcijepe, da ih ne vidimo u sastavu Ukrajine.

Naprotiv, svaki put smo naglašavali da je to dio Ukrajine, da se oni nalaze u sastavu jedinstvene države, da, svi treba na jedno mjesto da usmjere snagu, takvo je rusko viđenje, ono označava sinergiju, ujedinjenje napora da se približe stavovi strana i da se omogući životni proces na određenim pravnim osnovama. Kakve su one? Pa one su proste za ljude koji razumiju o kakvom se konfliktu radi. Vi ste predstavnik balkanske strane, znate to bolje od svih.

Pružanje određenih prava koja su u vezi sa kulturom, jezikom, specifičnosti regiona, koji bi funkcionisao u opštem sastavu Ukrajine, ali koji bi istovremeno uživao određene garancije zabilježene na papiru. One bi podrazumijevale mogućnost korišćenje jezika, obrazovanja, dobijanje svojih sopstvenih istorijskih važnih datuma, koji su bili važni ljudima koji žive upravo u tom regionu. Sve je to bilo predviđeno Minskim sporazumima, tačka po tačka, ali je princip bio najvažniji. On je centralni, ključni. Podsticanje direktnog dijaloga, razumijete. I to je bio stav Moskve tokom posljednjih osam godina. Sve je zabilježeno na papiru, video-snimcima, konferencijama, intervjuima, brifinzima, govorima predsjednika Rusije, ministra spoljnih poslova, naših političara i tako dalje i tako dalje", pojašnjava Zaharova.

Osam godina, Zapad nije želio da vidi šta se događa u Ukrajini?

"Ali vidite kako je zanimljivo ispalo. Zanimljivo pod navodnicima. Nije zanimljivo, nego tragično. Osam godina zapadno društvo u širem smislu te riječi, nije htjelo da vidi šta se tamo događa. Nije se udubljivalo u tu situaciju, nisu primjećivali broj žrtva među civilima, građanima, djecom, žena, staraca. Iskreno, ne znam zašto svijet dijeli i stavlja različitu cijenu ispod života muškaraca, žena i tako dalje. Civili ne smiju umirati u miru. A umirali su.

Tokom osam godina niko na Zapadu nije htio da čuje i razumije. Tokom osam godina je na evropskom kontinentu, dok se Zelenskom i prije Porošenku evropski lideri pružali ruku na samitima, poginulo oko 13 hiljada ljudi. Sa obje strane. Mi ne brojimo samo stranu DNR-a i LNR-a, već i na strani koja je pod kontrolom kijevskog režima. Zamislite, 13 hiljada ljudi! Kada ja opisujem tu situaciju, koristim sljedeći izraz: „sramota Evrope“. To je sramota Evrope! Evropa je prošla tragediju na Balkanu. Evropa je bila u centru zbivanja, ali to su bile devedesete godine. To je bilo nekakva vanredna situacija, sa tačkom gledišta da se raspala ogromna država, Sovjetski savez, raspad Varšavskog pakta, promjena unutrašnje politike u velikom broju država i to je, između ostalog, dovelo do tragičnih događaja. Ispada da iz tih tragičnih događaja devesetih na Balkanu Evropa za sebe nije izvukla nikakve lekcije. Ja sam to vidjela na situaciji u Donbasu jako jasno.

Ispada da garantuje ili pokušava garantovati i postaviti sebe za posrednika i u kosovskom pitanju, u drugim situacijama, u Bosni i Hercegovini. Evropa je dopustila još dramatičniji razvoj događaja u Ukrajini, koja je apsolutno izašla iz sastava Sovjetskog saveza, kao samostalna, suverena država, mirna, beskonfliktna, sa granicama koje smo mi, Rusija, priznali i poštovanjem njene nezavisnosti i suvereniteta koji je trajao skoro do 2014. godine poslije čega se desio državni udar, referendum i prisajedninjenje Krima Ruskoj Federaciji. Ja to ne mogu razumjeti. Kako to objasniti? Ja imam svoju verziju, svakako. Ali ona se mora formirati i na evropskom kontinentu", smatra Zaharova.

Kakva je uloga Zapada u Ukrajini i da li su Evropu bacili na koljena?

"Ja ne znam na kojoj poziji tačno stoji Evropa. Čini mi se da ste je još i optimistično opisali. Čini mi se da su SAD sa Evropom uradili nešto gore, od toga, kako ste rekli, da su je bacili na koljena. Mislim da je sada mnogo neprimjerenija pozicija u kojoj se nalaze evropske države i tako dalje. Upotrijebila bih riječ, ne znam kako ćete je prevesti, nadam se da ćete je prevesti adekvatno, jer je ono veoma sadržajna. Čini mi se da se iživljavaju nad Evropom. Da, da. Ona sadrži sve. Ima i elemente nasilja, i elemente nepoštovanja i elemente uvrede i elemente ponižavanja i otsustva bilo kakve ljubavi prema onom svijetu kojeg SAD smatraju svojim.

Oni smatraju da je to jedinstven prostor. Smatraju da su jedina civilizacija. Tako se ne smije odnositi prema onima koje smatraš svojima. Razumijete? Mi smo jedinstven organizam, nećete se tako odnositi prema svojoj ruci, nozi, ramenu, koljenu ili nečemu drugom. Dakle, čuvate čitav svoj organizam, zar ne? A ovdje oni objavljuju neko jedinstvo civilizacije, neki savez, alijansu, demokratiju, postavljaju se iznad drugih. Govore da oni propagiraju univerzalne vrijednosti, a sa druge strane ispada da nisu jednaki u savezu.

Postoje oni koji su više glavni, a postoje oni koju, valjda, manje značajni i koji uopšte nemaju pravo glasa. Pogledajte, sada se ponavlja ono što smo mnogo puta gledali, 2014. godine i prije, kada Sjedinjenje Američke Države utiču na druge države rukama Evropske Unije. To je monstruozno. To je divlje. To je bezumno. To je tako. To je odgovor na vaše pitanje. Drugo, ovdje se pojavljuje još jedno pitanje. Zašto Evropska Unija dozvoljava da se prema njoj tako obraćaju? Vjerovatno, možemo pretpostaviti, da su ti ljudi koji dolaze na vlast u čitavom nizu država Evropske Unije i u briselskim institucijama, sigurno uvučeni u neke posebne odnose sa Sjedinjenim Državama. Možda ih guraju, lobiraju, finansiraju. Eto tako. Jer drugog odgovora, iskreno govorim, nemam.

Kada Evropljani govore o tome i to govori Borelj koji u Evropskoj Uniji predstavlja neku diplomatiju i mnogi EU činovnici govore o tome da za rješenje situacije u Ukrajini nema drugog puta osim vojnog načina na bojnom bolju, moram ih pitati: vi ste sigurno iz Evrope? Vi ste sigurno međunarodni službenici, stiče se utisak da vi ne pripadate tom kontinentu i da vas budućnost naše jedinstvene Evrope uopšte ne zanima? Kao da vi i vaša djece nećete živjeti na tom prostoru. Pogledajte: sada su izbjeglice sa teritorije Ukrajine došle u zemlje EU. Hoću da podsjetim, to je zadivljujuće, ali u posljednju deceniju, ne znam možda je tako uvijek bilo, ali ranije nije postojala mogućnost ovakvog širenja i dobijanja informacija.

U posljednjih deset godina, sa jedne strane, sredstva masovne komunikacije pružaju čovjeku ogromne mogućnosti, fanstastične. Za pet minuta se mogu naći svi dokumenti potrebni da se razumije o čemu se radi. Sa druge strane, stiče se utisak, kao da, ja vidim padanje neke informativne magle, informativne zavjese da što je veća mogućnost za čovjeka da dobije informaciju, on manje razumije. To je paradoks! A zašto? Zato što je uloga zapadnih masovnih medija, mejnstrima, propagande ključna. Utisak je takav da sada Evropljani nameću tačku gledišta koja ni nije njihova.

Ali to je samo pola muke. Glavna muka je u tome da ta tačka gledišta protivriječi njihovim stvarnim interesima. Pogledajte: govorili smo o izbjeglicama koje su došle sa teritorije Ukrajine u zemlje Evropske Unije. To je paradoksalno. Prije samo godinu, dvije godine, ljudima iz naše države koji su imali vize, mnogi od njih su čak imali imovinu na teritoriji EU. Znate, u posljednjoj deceniji Rusi su kupovali mnogo nekretnina u pribaltičkim zemljama, Bugarske, Crne Gore, naravno. Gdje još? Pa i u centralnoj Evropi. Španija, Italija. A zašto? Zato što su te zemlje veoma aktivno reklamirale upravo te svoje mogućnosti na teritoriji naše države.

To je isto zanimljivo. Nego, oni nisu mogli tamo otići, bez obzira na to što su tamo imali nekretninu, imovinu. Zašto? Zato što je odgovor bio: vi nemate vakcine koje su u Evropskoj Uniji priznate kao efikasne. Vaše vakcine „Sputnjik“, „KoviVak“ nemaju međunarodni sertifikat. A sada dolaze izbjeglice sa teritorije Ukrajine. Njih uopšte niko ni o čemu ne pita. Sada su u Evropi epidemije čitavog niza bolesti. Izbijaju morbili i dalje redom, zbog velikog broja izbjeglica. Kakve su to divlje kontradiktornosti? Zašto, radeći i napravivši prva vakcinu, naša zemlja je predložila cijelom svijetu i vidjela upravo od zapada, ne od Afrike, Azije, već baš od zapada, odlučno odbijanje sertifikovati vakcinu. I dalje, sve vrste ograničenja koji su bili u vezi sa tim. Sada imam pitanje. Sjećate li se 2014. i 2015. godine? Koji broj izbjeglica je sa teritorije Ukrajine došao u našu zemlju?

Da je bar neko, Pariz, London, Berlin, ne znam, Prag, Bratislava, Madrid, nabrajajte dalje, Varšava, da je neko postavio pitanje: a šta se tamo kod njih događa? Kako oni to podnose? Znate li koliko je došlo izbjeglica? Milion i dvjesta. Za nekoliko mjeseci. Sada ima nekoliko miliona. Čula sam razne procjene: tri, četiri, pet, šest, približno, da. Došli su na teritoriju Evropske Unije. Koliko je u Evopskoj Uniji država? Oko trideset. Trideset država sa razvijenim i naprednim ekonomijama su primili pet-šest miliona izbjeglica. To je veoma teško, ali to je 30 država. I kako sami za sebe kažu, to su napredne ekonomije.

Zašto u 2014. godini, kada je Rusija primila milion i dvjesta ljudi za nekoliko mjeseci ovako i dala do znanja to cijelom svijetu, niko nije postavio pitanje o tome šta sa tim da se radi, treba da se udruže napori, nekako treba pomoći, treba uticati na kijevski režim. Treba učiniti nešto da se ljudi vraćaju. Jesmo li tražili kredite za to? Jesmo li tražili neku pomoć? Jesmo li stenjali, vrištali? Ne. Ti ljudi su dobili ili status izbjeglice, izmještenog lica, ili državljanstvo, ili su dobili socijalnu pomoć od države, djeca su krenula u školu, oni su počeli raditi. Neko je jednostavno preživio nekoliko mjeseci do godine tešku situaciju i vratio se u Ukrajini, a neko je ostao. Razumijete? Ma zašto kada smo 2014. sve to preživljavali, pritom, možete li zamisliti šta je bilo kada se događalo prisajedinjenje Krima sa tačke gledišta ekonomije, prava, socijalne sfere, to je bila ogromna, neću da kažem teret, jer to ima negativnu konotaciju, odgovornost. I uz to više od milion ljudi koji su postali izbjeglice, izmještena lica, privremeno se nalazeći na našoj teritoriji. Interesovanje zapada – nula! Nikoga ne zanima. Niko nije htio ni da čuje!

Ja to znam ne iz ovih papira, materijala. Znam to iz života. U Podmoskovlju, deset kilometara od Moskve, pet kilometara od Moskve, 25 kilometara od Moskve, 30, 50 i tako dalje, svuda ćete naći komad zemlje koji je bio dat ili koji je kupljen ili na kojem žive izbjeglice, ljudi koji su došli sa teritorije Ukrajine, 2014., 2015., 2016. godine. Oni osnivaju domaćinstva, jer u Podmoskovlju ljudi često imaju vikendicu, mjesto za odmor. Oni tu osnivaju domaćinstvo, jer za njih zemlja nije ono na čemu odmaraju, nego ono na čemu rade, jer treba živjeti i preživjeti veoma teške trenutke u životu i tako dalje.

To nije samo u Podmoskovlju, ja to vidim u Podmoskovlju, kao građanin, ali to se tiče svih regiona. Svi regioni naše države i ne samo pogranični, već i sjeverni regioni primili su te ljude kao rođene, riječ nisu rekli. Razumijete? To što su ranije nazivali duplim standardima, mislim da je vrijeme da završi sa tim diplomatskim uljepšavanjima. To je podlost. Laž. To je propaganda koja postaje uzrok tragedije. I tako dalje.

Zato, ako se vratimo na ulogu kolektivnog zapada: to je u prvom redu brutalna, hladnokrvna reakcija bez učešća, bez želje da se vidi realnost kakva jeste, već se formira svoje viđenje koje se nameće njihovom društvu. Drugi moment, ako uzmemo ono što je prethodilo 2022. godini: sadašnjost je reakcija, odnos apatije, ravnodušnosti, udaljenosti su doveli do tragedije, jer je kijevski režim osjetio apsolutnu svedozvoljenost, svedozvoljenost i nekažnjivost.

Zelenski i njegova ekipa, ti čudni ljudi, veoma čudni, neki di-džejevi, neki glumci, ljudi koji uopšte nisu imali korijene u toj zemlji, koji je ne razumiju i ne osjećaju predstavljaju političke plaćenike. Veoma dobar termin, čini mi se. Oni igraju ulogu. Znate, uloga se može igrati na različite načine. Može se biti harizmatičan čovjek i svoju harizmu, svoj dar, govornički, politički, ljudski koristiti na dobro. Možete povesti, ujediniti ljude, izaći iz teške situacije. Ja bih upotrijebila drugu riječ. To su politički plaćenici. Oni rade po narudžbi. Narudžbe dolaze sa zapada, naravno. U prvom redu iz Vašingtona.

Šta je tu glavno, novac, ucjena, vlast, ne znam, igra suprotnosti, o tome sada nećemo govoriti, to je opširna tema. Ali oni su politički plaćenici, bez sumnje. I naravno, uloga Zapada je sada, po mom mišljenju, samoubilačka. Sa tačke gledišta evropskog zapada, ona je samoubilačka. Vašington tu vidi za sebe neke bonuse, ali iskreno govoreći, rušenje mira je oduvijek bio dio njihove politike. Uspotavljanje mira oni nikada nisu propagirali kao nešto pozitivno, kao neki put. Zato, to što se sada događa će, naravno, imati ogromne posljedice po svijet, po našu planetu u svakom smislu te riječi. Uloga Zapada, opet kategorično insistiram, da riječ konstruktivno ili destruktivno ne odgovara. Rušilačka je", pojašnjava Zaharova.

Da li može doći do Trećeg svjetskog rata?

"Svaka moja riječ će biti pretvoreno u vijest. Nažalost, to je takođe problem savremenog svijeta: novinari koji se grade samo kroz kliše. Na nečemu eksluzivnom, upečatljivom, što se izvlači iz konteksta, stavlja pod navodnike i to je to. Njih ne interesuje šta je bilo prije i šta će biti poslije. Samo iščašena fraza i senzacionalna vijest koja će obići svu planetu. Zato, hajte da ne igramo njihovu igru, da im ne dopustimo da mogu da izvuku neku frazu, neku riječ i tako dalje.

Hajte da dozvolimo sebi da malo porazmislimo, razumijete. To će trajati malo duže i biće malo teže nego što novinari obično žele. Ali mi to sebi možemo dozvoliti. Razumijete, poslije Drugog svjetskog rata države svijeta, države pobjednice, čak i one koje nisu učestvovale, nego koje su samo pratile šta se događa, su donijele pravilan zaključak da bez obzira na razliku u sistemima, jedne su bile kapitalističke, druge socijalističke, neke su bile nesvrstane, kolonije, u kojima se nije nazirala njihova sopstvena budućnost, dakle donijele su jedini pravilan zaključak. Svi su različiti, svi imaju različite ciljeve i zadatke, ali Treći svjetski rat se ne smije dopustiti.

Najzanimljivije je da se ta misao rodila još u vrijeme rata, zadivljujuće. Ali još za vrijeme Drugog svjetskog rata, kada nije bio poznat njegov ishod, i pobjeda je bila jako daleko, već su počeli pregovori o budućem ustrojstvu svjetskog sistema koji, što je najvažnije, ne bi dozvolio ponavaljanje svjetskog rata. Šta je bilo urađeno za to? Prvo su se zemlje ujedinile. Desila se ona ista sinergija. To je taj trenutak kada su bili prevaziđeni suprotni i različiti stavovi. Ne za to da bismo ostali zauvijek prijatelji. Nego zato da bismo prestali biti neprijatelji. To je glavno i veoma važno.

Drugi trenutak je da je ponovo izgrađena mreža međunarodnog prava i sistem uprave, rješavanje sporova, da se ne dopusti narušavanje prava uz pomoć međunarodnih organizacija. To je svjetski „ček i balans“, sistema suzdržanosti i protivteže, sistema balansa, traženja harmonije. I to je bilo urađeno. I to je počelo da funkcioniše. To je urađeno i počelo je da radi u najkraćem vremenskom roku.

Kada gledam Organizaciju Ujedinjenih Nacija, kada dolazim u Njujork, ne znam da li ću ponovo to moći da uradim, imajući u vidu da sam pod sankcijama, ali se zemlja, ipak, obavezala da daje vize za poslove u UN-u, za sve one koji su pozvani tamo da istupaju. Oni su mi skoro dali vizu za posjetu Komiteta za informacije, to su uradili podlo. Izdali su je kada je rad Komiteta već počeo i ja nisam stigla tamo otputovati. Iako su znali sve podatke.

Ali kada dolazim u Njujork, u UN, mene zapanjuje sve u toj oranizaciji. Ne mogu da shvatim da su je osmislili, čak izgradili sam objekat još tada, prije nekih osamdeset godina, jasno je da je godinu manje-više, nećemo sada precizirati, ne mogu da shvatim koliko je savremena i neponovljiva sva konstrukcija. Govorim i o međunarodnom pravu i o arhitekturi. To je najviše dostignuće. To je sve napravljeno da se ne dopusti treći svjetski. Sad ćemo se vratiti na Vaše pitanje. Upravo su je oni, kolektivni zapad na čelu sa SAD porušili posljednjih godina. Prvo su, početkom 2000-tih, rekli da im više ne treba Organizacija UN.

Sjećate se izjava američkih političara, uglavnom se tada radilo i republikanskom dijelu elite, Bolton je govorio o tome da je to sve višak. Treba odlučno djelovati. Tada su Amerikaci prosto razrađivali, pokušavali su riješiti situaciju oko Irana, ne Iraka, nasilje. Odlično se sjećam rasprave: treba napasti Iran i tako dalje. Ali katastrofa se izbjegla uz pomoć diplomatije, međunarodnog prava. Dugo su trajali pregovori, bili su veoma teški, usponi i padovi, ali se došlo do dogovora", poručila je Zaharova.