Izbjegavanje javnih mjesta i selidbe su samo jedne od posljedica straha od nasumičnih pucnjava kod Amerikanaca.
Kako nasilni događaji izvršeni vatrenim oružjem postaju sve učestaliji, a masovne pucnjave se pojavljuju u vijestima svakih nekoliko dana, strah od toga da će se zateći u nekoj od njih mijenja način na koji milioni Amerikanaca žive.
Tržni centar. Učionica. Tinejdžerska kućna žurka.
Na svim ovim mjestima je poslednjih nedjelja došlo do velikog broja masovnih pucnjava u Americi.
Mnogi imaju utisak da to može da se desi bilo gdem piše BBC na srpskom.
Kako ovaj problem utiče na živote ljudi?
Teški razgovori
Oko 60 odsto odraslih je navelo da je razgovaralo sa djecom ili drugom rodbinom o tome kako da ostanu bezbjedni u blizini vatrenog oružja, rezultati su ankete KFF-a, neprofitne organizacije koja se bavi zdravstvenom politikom.
Neke od ovih razgovara pokreću vježbe zaključavanja u američkim učionicama.
U nekim slučajevima, đaci od svega pet godina uče kad treba da zabarikadiraju vrata, a kad da bježe glavom bez obzira, ako naoružani napadač hara školskim hodnicima.
Nedavno je devetogodišnja ćerka Morgana Huka, Eliza, došla kući iz škole i iznenadila porodicu rekavši da te vježbe neće biti od prevelike koristi ako napadač samo bude razvalio vrata pucajući u njih.
Huk je pokušao da umiri ćerku ubjeđujući je da se to neće desiti. Ali se onda sjetio nedavne pucnjave u privatnoj školi u Nešvilu kad je osumnjičeni učinio upravo to od čega njegova ćerka strahuje.
"Ponekad kad pokušate da utješite djecu, to znači da ih lažete", kaže Huk, koji živi u okrugu Saratoga, u Njujorku.
Korisno je da roditelji pričaju sa djecom o nasilju počinjenom vatrenim oružjem, pod uslovom da to čine smireno, kaže Vejl Rajt iz Američkog udruženja psihologa.
Selidba od kuće
Nasilje izvršeno vatrenim oružjem u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) nekad dovodi do toga da ljudi izokrenu život naglavačke.
Oko 15 odsto njih je reklo da se preselilo u drugu kraj ili grad zbog toga, prema KFF-u.
Prošle godine su se četrdesetogodišnji Trevis Vilson i njegova supruga preselili u drugi dio grada Luivila, u Kentakiju. To su uradili pošto su u starom kraju noću ponekad brojali pucnje. Metak je jednom proletio kroz prozor njihovog komšije. Drugom prilikom je neko potegao pištolj na Vilsona ispred njegove kuće. Pošto je dobio kćerku 2021, on i njegova supruga su počeli da se preispituju.
"Nisam mogao da zamislim da bilo koje dijete odraste u kraju u kom neprestano sluša pucnje i da to ne ostavi veliki trag na njemu", kaže on.
Prošlog mjeseca ga je tragedija, ipak, slijedila u novi kraj kad je muškarac ubio petoro bivših kolega u lokalnoj banci. Vilson kaže da se ponekad osjeća neodgovorno zato što odgaja dijete u Americi, gdje se čovjek nigdje ne osjeća potpuno bezbjedno.
"Nikad ne bih sebi oprostio ako bi moja ćerka izgubila život u pucnjavi, a ja sam samo čekao da ona stigne na red", navodi.
Pancirni rančevi
Na Dan zaljubljenih prije pet godina, Lori Alhadef poslala je troje djece u školu, kao što to čini svako jutro. Na kraju dana se samo dvoje vratilo kući. Tinejdžer je ubio 17 ljudi u srednjoj školi u Parklendu, na Floridi, među njima i Alisu, četrnaestogodišnju ćerku Lori Alhadef. Poslije pucnjave, ona je naručila pancirne rančeve za dva sina, čvrsto riješena da učini sve samo da ne izgubi još jedno dijete.
"Nažalost, nije pitanje da li će doći do još jedne pucnjave u školi, već kada. U takvom svijetu živimo", kaže ona.
Kako su pucnjave u SAD sve češće, došlo je i do skoka potražnje za tim rančevima, naročito poslije masovnih ubistava, navodi Jasir Šeik, vlasnik kompanije za proizvodnju stvari za samoodbranu, Gard dog sekjuriti (Guard Dog Security).
"Važno je da roditelji imaju neku vrstu osjećaja kontrole da mogu da urade makar nešto da oni i njihova djeca ostanu bezbjedni", izjavio je Šeik.
Obuka iz rukovanja oružjem za nastavnike
Kako su pucnjave postale učestalije, Kejt je počela da sastavlja sigurnosni plan za oblast u kojoj su škole za koje je ona nadležna.
On obuhvata zaključavanje spoljnih vrata, obezbjeđivanje medicinske obuke za nastavni kadar i označavanje vrata učionica kako bi hitna pomoć mogla lakše da pronađe šake. Ali poslije pucnjave u Parklendu, na Floridi, 2018. godine, ona i njeno osoblje su poželjeli da urade više. Zbog toga su učestvovali u trodnevnoj obuci sa organizacijom Brzina spasava živote (FASTER Saves Lives), koji uči nastavni kadar kako da koristi vatreno oružje kada mora da reaguje na nasilje.
Poput Kejt, oko 41 odsto ljudi koje je anketirao KFF, išlo je na časove o bezbjednosti u blizini vatrenog oružja, kako bi zaštitili sebe i druge od pucnjave.
"Samo želim da preduzmem sve što mogu", kaže ona.
Kejt priznaje da ne žele svi nastavnici da se naoružaju, a da neki preziru činjenicu što su natjerani da se osjećaju kao da moraju.
Ali, kad se sve sabere i oduzme, u slučaju pucnjave, ona želi da je u mogućnosti da kaže da je njen okrug uradio sve što je mogao da spriječi stradanje.
Izbjegavanje javnih mjesta
Rouz Luis se i dalje sjeća dana kad je muškarac otvorio vatru u bioskopu u Lafajetu, u Luizijani, ubivši dvoje ljudi koji su gledali jedan od njenih omiljenih filmova Haos u najavi (Trainwreck), 2015.
Dvadesetpetogodišnjakinja je počela da izbjegava odlaske u bioskop i na druga mračna, zatvorena mjesta, u strahu da neće moći brzo da pobjegne.
"Šanse da vas upucaju su vjerovatno veoma niske, ali sama nervoza od brige zbog toga znači da mi se ne isplati da idem", kaže ona.
Karla Smit (62) se, takođe, trudi da izbjegava određena mjesta. Ona ide samo u prodavnicu ujutro, u strahu od odlaska na mjesta gdje ima mnogo ljudi zato što smatra da se tada povećava rizik od pucnjave.
"Sva sam u grču", navodi.
Oko trećina Amerikanaca preduzima slične korake, kloneći se određenih javnih mjesta, pokazala je anketa KFF-a. Iako masovne pucnjave u javnosti čine samo djelić svih pucnjava, stručnjaci kažu da ovakvi koraci ljudima pružaju osjećaj kontrole.
"Često preduzimamo neke mjere kako bismo pojačali osjećaj bezbjednosti kad smo ugroženi ili kad je naš osjećaj stabilnosti i sigurnosti narušen", kaže Danijel Mozli, psiholog koji proučava uticaj masovnih pucnjava na ljude.
Ali izbjegavanje može da postane nezdrav odbrambeni mehanizam ako značajno narušava svakodnevni život, dodaje on.
Život u strahu
Svaki put kad dvadesetosmogodišnji sin Pem Bozli izlazi iz kuće u ponoć, da bi otišao na posao gdje radi kao kamiondžija, ona sa prozora prati svaki njegov korak do vozila, moleći se da mu se ništa loše ne desi. Prošlo je 17 godina otkako je Bozli izgubila najstarijeg sina Terela, koji je ubijen ispred crkve u Čikagu kada je imao 18 godina. Ona i dalje osjeća veliku anksioznost zbog nasilja počinjenim vatrenim oružjem.
"Ponekad ne mogu da spavam zato što osjećam bojazan, ne samo za sinove, već i za muža i roditelje. Živim u stalnom strahu", kaže ona.
Ali se osjeća samo Bozli, koja je lično doživjela tragediju zbog pucnjave, anksioznost zbog toga, Nemaju samo oni poput Bozli, koja je imala direktno iskustvo sa nasiljem vatrenim oružjem, koji osjećaju nervozu zbog njega.
Rajt iz Američkog udruženja psihologa proučava glavne uzročnike stresa u Americi u posljednje dvije decenije. Strah od masovne pucnjave dospio je na vrh liste 2019. godine. Bozli je otkrila da je vođenje kampanja jedan od načina da se izbori protiv tuge.
"Iako me boli, predano radim na tome da moja dva sina, nećaci i nećake, mogu da žive, da svi to možemo. To je moja svrha i ono što me pokreće svaki dan", kaže Bozli.
